Crveni konji
O ludim tinejdžerskim provodima.
Dino Dvornik, kojega ne treba posebno predstavljati, i kao tinejdžer je volio dobar provod. Jednom je prilikom njegova kći Ella od njega tražila novac za izlazak u grad. On joj je tada ispričao kako su on i njegovi prijatelji za izlaske od roditelja svaki dobivali samo po „crvenog konja“ što je bio ondašnji žargonski naziv za novčanicu od sto dinara. Budući da nisu imali puno novca za potrošiti na izlaske, morali su dobro razmisliti u koji klub mogu ići. S vremenom su shvatili da im je najisplativije otići u klub kojeg su prozvali „U po noge“.
Klub se zvao „U po noge“ zbog toga što su tamo dane provodili, ni manje ni više, nego invalidi Drugog svjetskog rata. Budući da su tamo pili veterani, cijene su bile iznimno pristupačne. Za samo sto dinara, kako je govorio Dino, popili bi svaki po pet piva, nakon čega je prava zabava tek počela. Iako su klijentelu u klubu većinom činili invalidi, Dino je govorio da im je uvijek bilo dobro jer bi se nakon jeftinog alkohola i klinci „poinvalidili s njima“.
