U svojim počecima, kada bi Dino napravio novu ploču, znao bi je pustiti u klubu Shakespeare u Splitu. Publici ne bi najavio da pušta nove stvari, već bi to učinio potajice. Želio je vidjeti kako će ljudi reagirati na novi zvuk. Ako bi primijetio da ljudi dobro plešu, znao je da je ploča pun pogodak! Jedne ga je večeri jedan poznati jugoslavenski menadžer primijetio te ga je pozvao u Skopje.

Želio je vidjeti kako će tamošnja publika reagirati na jugoslavenski funk. Prva stvar koju je Dino, kao glazbenik u usponu, pita bilo je može li se od tog nastupa što zaraditi. Menadžer mu je taktički rekao da ne zna.

Na to mu je Dino, pokazavši svoju ljubav i predanost prema onome što radi, odgovorio: – Ma ne triba meni ništa lova, samo da ja pivan i da sviran, i da iman dobru glazbu! –

Ćaća funka

Dino

Danijela

– Ako mi ne znaš pisme onda sviraj BLUES! –

Gitarist Daleke obale Jadran Vušković ispričao je anegdotu o jednom neobičnom koncertu. Naime, ekipa iz Daleke obale i Dino bili su stari prijatelji. Kada je ova grupa tek počinjala svoju karijeru, dobrodušni Dino bi im posjećivao koncerte da im uveća popularnost. Tako su i oni njega, dok mu je karijera stagnirala, zvali da im bude gost na koncertima. Uvijek su si čuvali leđa. Tako je bilo i na jednom od Dininih koncerata.

Dino je čekao bend. Nastup je, naime, trebao početi za nekoliko minuta, a od benda – ni traga. Nije znao niti gdje su, niti kada će, odnosno hoće li uopće doći. Nije znao što da napravi. Htio je da koncert krene na vrijeme, ali to očito nije bilo moguće.

Palo mu je napamet da zamoli goste iz Daleke obale da mu glume bend. Vušković mu je pokušavao objasniti da ne zna svirati njegove pjesme. Nikada nije svirao “Slona” i nije znao kako da ga “skine”. Sve je vodilo ka katastrofi…

No, Dino nije dijelio Vuškovićevu nervozu. Nije ga morilo što nema svoj bend jer je znao da će s bilo kakvom glazbom napraviti dobar koncert. –  Šta ima veze ako ne znaš…  – nonšalantno je rekao Vuškoviću. Ovaj je i dalje komplicirao. Dino se nasmijao, udario dlanom o dlan i rekao: – Ajmo! Ako mi ne znaš pisme onda sviraj BLUES! – I tako je izveden najoriginalniji funk/blues koncert u našim krajevima, s malim zakašnjenjem. A vrijeme je, izgleda, uvijek mučilo Dina.

Jednom je sa svojim bendom došao svirati u Opatiju. Svi su bili spremni za nastup koji je uskoro trebao početi, ali su se čudili jer još uvijek nije bila postavljena ni bina ni oprema. Zbunjeni, nazvali su organizatora. On se još više začudio pozivu.

Kada mu je Dino ljutito objašnjavao da će opet kasniti s koncertom, ovaj je počeo urlati od smijeha. – Pa vi ovdje svirate tek za mjesec dana! – objasnio je. Naime, Dino je pogodio dan svirke, ali mu je mjesec izgleda bio u magli. Postalo je jasno da nema sredine. Dino će sa svojim bendom ili kasniti – ili doći mjesec dana prije.

Muke po koncertima

Dino Dvornik, kojega ne treba posebno predstavljati, i kao tinejdžer je volio dobar provod. Jednom je prilikom njegova kći Ella od njega tražila novac za izlazak u grad. On joj je tada ispričao kako su on i njegovi prijatelji za izlaske od roditelja svaki dobivali samo po „crvenog konja“ što je bio ondašnji žargonski naziv za novčanicu od sto dinara. Budući da nisu imali puno novca za potrošiti na izlaske, morali su dobro razmisliti u koji klub mogu ići. S vremenom su shvatili da im je najisplativije otići u klub kojeg su prozvali „U po noge“.

Klub se zvao „U po noge“ zbog toga što su tamo dane provodili, ni manje ni više, nego invalidi Drugog svjetskog rata. Budući da su tamo pili veterani, cijene su bile iznimno pristupačne. Za samo sto dinara, kako je govorio Dino, popili bi svaki po pet piva, nakon čega je prava zabava tek počela. Iako su klijentelu u klubu većinom činili invalidi, Dino je govorio da im je uvijek bilo dobro jer bi se nakon jeftinog alkohola i klinci „poinvalidili s njima“.

Crveni konji

– Kad se svađamo čuje nas cili kvart i kad se smijemo čuje nas cili kvart! – o Dini i Danijeli.


Ljubavna priča Dina i Danijele počela je u Splitu. Danijela ga je, u gomili ljudi, vidjela kako šeta gradom te je u isti tren pomislila: – Bože, ovaj je čovik sve što meni u životu ne triba. – Igrom slučaja, Dino je sljedeći dan kod kuće priredio party, kako je znao reći “po običaju”. No zamalo se nisu upoznali.

Danijela je te večeri planirala ranije otići s druženja. Bilo joj je dosta zabave, Split je te večeri bio isti kao i svake druge noći – ista glazba, isti ljudi, iste fore. No nekako je, reklo bi se sudbinski, završila u njegovom stanu na druženju. Dino ju je „fiksirao pogledom“, počeli su razgovarati i dogodile su se obostrane simpatije. Razgovarali su cijelu večer, a Dino je od umora – zaspao. Kad je večer završila, Danijela je nestala. Nije mu ostavila bi broj niti adresu.

Stigavši kući, shvatila je da ne zna kako opet do njega ii sama se rastužila. Oboje su priželjkivali da se ponovno susretnu, ali dani su prolazili, a jedno do drugog nisu mogli. Napokon, slučajno su se ponovno vidjeli u nekom kafiću. Dino tada nije propustio priliku. Brzo joj je prišao i uhvatio je za ruku. To je bilo to.

Dino i Danijela zaljubili su se prije nego što je Dino izdao svoju prvu ploču. No na početku svoje romanse nisu imali dovoljno novca kako bi mogli financirati zajednički život i brak. Kada je Dino snimio i izdao prvi album, znali su da je stiglo pravo vrijeme.

Oženili su se odmah po izdavanju albuma. Boris je savjetovao svom sinu da dođe živjeti u hrvatsku metropolu. Pučio ga je da Zagreb nudi više mogućnosti i prilika za mlade umjetnike. No Danijela nikada nije mogla ni pomisliti da će napustiti Split.

Toliko je voljela taj grad da je znala, kada bi ju majka poslala van Splita na dva dana, doživjeti „smak svita“. Ipak, ljubav je prevladala. S Dinom se preselila u Zagreb. Kasnije je znala reći da joj u njihovu malu stanu ništa ne nedostaje jer u njemu ima ono najvažnije – Dina i Ellu. A Dino je njihovu ljubav opisao u jednoj rečenici: – Kad se svađamo čuje nas cili kvart i kad se smijemo čuje nas cili kvart!  –

Pelin i med

Giuliano je znao pričati kako mu je najbolja turneja u životu bila ona na koju je išao s Dinom Dvornikom, Dalekom obalom, Zlatnim dukatima i Letećim odredom. U šezdeset dana imali su više od četrdeset i pet koncerata. Neprestano su putovali autobusom kojim su svakoga dana stizali u novi grad.

Osamnaestog dana nespavanja, Giuliano je ujutro dobio užasnu glavobolju. Nije se mogao ni pomaknuti. Za doručkom je, ležeći na stolu, jedva jedvice pio crnu kavu. U tom trenutku je ušao Dino – sav veseo i prpošan. – Oooo brale šta je! Idemo u đir, lipi je dan! –  uzviknuo je. Giuliano je umorno rekao da ga ostavi na miru te mu je objasnio da ga boli glava. Dino je, ne čekajući ni časa, posegnuo u džepove i iz njih izvadio pune šake tableta – bez omota. Giuliano je u nevjerici gledao što to ovaj izvodi.

Za to vrijeme Dvornik je svoju kolekciju tableta stavio na stol te je krenuo prebirati po njima. – Di mi je?!? – mrmljajući se pitao. I onda je, priča Giuiliano: – Baš ka u Matrixu! – izvadio jednu plavu tabletu, dao ju Giulianu i objasnio mu da nju treba odmah popiti. Potom je izvadio jednu crvenu tabletu koja treba doći na red tek za pola sata. – Prva će te dignut brale, poletit ćeš, a druga će te spustit i proć' će ti glava sto posto! – objasnio je Dino. Nakon toga, skupio je sve tablete i ponovno ih je stavio u džepove.

Rekao je Giulianu: – Aj popi' pa ću se ja vratit po tebe za po' ure kad ti to prođe! –Giuliano nije popio tablete, ali se nakon nekog vremena osjećao bolje pa su svejedno otišli u đir po Šibeniku.

Matrix

Kako se radi najgora cedevita na svijetu?

Još jedna legendarna priča o Dini Dvorniku tijekom izlaska u grad, zbila se nakon što su on i Davor Gobac dva dana proveli na partyju. Gobac se tih godina bavio slikarstvom te bi svoj pribor za slikanje znao ostavljati po cijelom stanu. Uz ostalu opremu, posvuda su se nalazile i mnogobrojne čaše s vodom u kojima bi prao kistove. Nakon povratka s tako dugog partyja, Dino je trčeći uletio u stan.

– Žedan sam!! Gorim! – vikao je i šprintao po stanu tražeći nešto pitko.

Prvo što je vidio bila je velika čaša puna narančaste tekućine.

– Cedevita! – radosno je uzviknuo i naiskap popio čašu punu narančaste boje u kojoj je Gobac prao svoj kist. Isprva nije ni shvatio što se u njoj nalazilo, no brzo je zaključio da mu je to bila najgora cedevita u životu.

Cedevita

– Dobro, pa kako si to kupova? – pitala ga je Danijela.

Dinu ju živciralo stajanje. Mrzio je čekati. Ali najljepše je kod njega bilo to što je uvijek bio pun iznenađenja. Posebno dok bismo zajedno putovali.

On, koji nikada nije volio ništa čekati, a budući da avion jednostavno moraš čekati, se trebao nekako zabaviti. Glavna mu je zanimacija tada bila hodanje po duty free trgovinama i šopingiranje.

Jednom se tako samo pojavio na ukrcavanju s paketom. To je bio poklon za mene. Krenuo mi ga je pokazati, izvadio je kožnu futrolu, a kad ono unutra – skupocjena kemijska.

I ja sam se isprva ljutila, što će mi ta kemijska! Ali sam je ipak nosila sa sobom, naravno. I imam ju još i danas.

I tako jednom u banci, išla sam ju izvaditi iz torbe, kad je Dino počeo galamiti usred cijele banke: – Evo, pogledajte vi to! To! Seljanka žena! Ja joj kupija najbolju kemijsku šta može postojat’, a ona me izvrijeđala. I sad šta, sad potpisuje sa tom kemijskom! –

Drugi se put, kada je išao obaviti svoj šoping prije leta, vratio s parfemom. Kupio je sebi parfem. I kad ga je išao izvaditi iz kutije, ja sam ga gledala što to vadi. A Dino je iz kutije izvadio J’adore, ženski parfem od Diora! I ja ga pitala: – Dobro, pa kako si to kupova? – A Dino je rekao: – Pa po boci, boca mi se svidjela. –

Ovu je uspomenu sačuvala Dinova supruga Danijela Dvornik.

Prije leta

– Da ga sad vidim, rekla bih mu: "Dobro došao!" – Danijela o Dini.

Dino je bio jedna kreativna energija. Živio je ispred svog vremena. Ako se počnem prisjećati što mi fali kod njega, fali mi njegova energija.

Kada bi otišao s pozornice, Dino je bio jedan – papučar. Taj bi se obukao odmah u pidžamu i papuče, sjeo bi doma i gledao filmove! Obožavao je filmove! U zadnje vrijeme, volio je i igrati igrice.

Mrzila sam kad po noći jede. I kako vozi po gradu. I to stajanje po gužvama, to ga je jako živciralo. Mrzio je čekati. Riješili smo to tako da svatko vozi svoj auto.

Mislim da bi on u sadašnjem vremenu došao na svoje. Radio bi mjuzu koju je uvijek htio. Da ga sad vidim, rekla bih mu: – Dobro došao! –

Ćaća funka

– Samo da ja pivan i sviran! –

Posvete

Podijeli Spiritus

Dodaj priču

Čuvar uspomene

Podsjeti me

Pročitaj više priča