Jedne zimske večeri Tesla, Edison, Johnson i Batchellor sjedili su za stolom… 

Tesla je često primao komplemente na račun svog dobrog odijevanja i izgleda. Manje je poznato kako su sva Teslina odijela napravljena prema njegovim mjerama iz mladosti. Mjerama koje se nisu mijenjale. Nisu ni trebale zbog toga što Teslina težina cijeloga njegova života nije varirala niti kilu.

Gotovo pa je nepoznata jedna anegdota koja se zbila jedne zimske večeri 1885. godine. Tesla je zajedno s gospodinom Edisonom, predsjednikom Edwardom Johnsonom i upraviteljem radova Batchellorom pošao na poslovni sastanak u urede tvrtke Edison Illuminating Company. Iz dosade, krenuli su si međusobno pogađati kilažu.

Vlasnik kompanije Thomas Alva Edison je Teslu ispipao po cijelom tijelu i izjavio: – Tesla teži točno 68,95 kg. Na deku!  – I imao je pravo. Naime, Tesla je doista imao toliko kilograma. Bez odjeće je težio točno 64,41 kg i to je bila njegova težina cijeloga života.

Iznenađen Tesla, upitao je gospodina Johnsona: – Kako je Edison uspio tako precizno pogoditi moju težinu? – Johnson se lagano osmjehnuo te je prišao bliže Tesli. – Hajde – nastavio je, spustivši glas na gotovo pa nečujni šapat – reći ću Vam, ali u povjerenju. Ne smijete to nikome reći. –

Tesla je bio veoma zaintrigiran. Potaknuo je Johnsona da nastavi. Ovaj mu je rekao: – Edison Vam je bio dugo zaposlen u čikaškoj klaonici. Tamo je svaki dan vagao na tisuće svinja! Eto zašto on bez problema i precizno pogađa težinu. Zato što je bio mesar! –

Tesla je tada stekao novi oblik poštovanja prema ovom neobičnom biznismenu. Poštovanje, koje će uskoro biti posve pokopano u jednom od najvećih intelektualnih sukoba 20. stoljeća – takozvanom ratu struja.

Znanstveno mesarenje

Nikola

Dino

– Sjećanja na njegova postignuća čine sve moje uspjehe bezvrijednim. –

Tesla, je kao malo dijete, pretrpio težak gubitak voljenog starijeg brata Dane. Uvijek je govorio kako je Dane bio iznimno talentiran, talentiraniji od njega. Poslije bratove smrti, na razne je načine pokušavao zadovoljiti svoje roditelji. No njegovi uspjesi nisu bili dovoljni. Oni su duživotno tugovali za izgubljenim sinom. Zbog toga je Nikola kao dječak bio veoma nesiguran.

Slika bratove pogibelji pratila ga je kroz cijelo djetinjstvo. U momentima bi postala toliko strašna i jaka da je se ne bi nikako mogao otarasiti. Tada je počeo trenirati svoj mozak. Isprva bi se pokušavao natjerati da, zamišljajući predmete iz neposredne blizine, iz pamćenja otjera tu nesretnu sliku. S dvanaest godina, to mu je uspjelo prvi puta. Ipak, ta je tehnika djelovala, prvih nekoliko puta, no trauma je bila jača od želje. Ne bi prošlo puno vremena, a živa i gotovo pa stvarna slika brata ponovno bi se pojavila u njegovoj glavi. Tada se Nikola morao prisiliti da detaljno zamisli neki drugi predmet i slika bi ponovno nestala. No ubrzo bi se ponovno vratila. Dječak je morao neprestano zamišljati sve više i više predmeta kako bi potisnuo traumu. Napokon, kada je iscrpio sve predmete i svog rodnog Smiljana, počeo je zamišljati neke daleke svjetove, kulture ili ljude. Potom i događaje. Kazivao bi kasnije kako su mu ti ljudi iz njegovih misaonih putovanja, postali jednako dragi kao i oni koje je upoznao u javi. Po cijele bi noći sanjario i putovao svojim izmišljenim svjetovima.

No u sedamnaestoj godini, sve se promijenilo. Već zreo mladić, odlučio je usmjeriti svoju sposobnost detaljnog zamišljanja u kreiranje izuma. Njegova je mašta bila istrenirana. Kada mu je sinula ideja, nevjerojatna sposobnost imaginacije bila je već toliko jaka da je u glavi Nikola mogao samostalno sastaviti patent te isprobati njegovo djelovanje. To je bilo čudesno. Mogao je zamišljati različite strojeve i njihov rad prilikom pokretanja toliko dobro, da je uspijevao uvidjeti i pogreške u svojim izumima, prije nego što je uopće išta stavio na papir. Nakon izgradnje, strojevi su radili. Nakon dvadeset godina rada i više od stotinjak patenata, nije bilo niti jedne iznimke. Sve ono što je zamislio, pokrenuo u svome umu, analizirao i popravio, a potom kreirao, radilo je savršeno. Kazao je: – Provođenje „grube“ ideje u praksi kako se to općenito radi, samo je gubitak energije, novaca i vremena. –

Nikola nikada nije gubio. Trauma koje se sjećao cijeli život, bila je upravo ono što je od njega napravilo genija. Svoju je nevjerojatnu sposobnost imaginacije usmjerio u boljitak ljudskog roda. Darovao nam je izmjeničnu struju, radio, laser, hladnjak i više stotina drugih predmeta koje, ili koristimo ili koji su bili osnova budućih izuma. Bez Nikole Tesle, 20. stoljeće ne bi bilo stoljeće napretka.

Um kao pokretač

Teslina obitelj često je između sebe pričala jednu smiješnu zgodu o Nikoli. Naime, Nikola je imao dvije tetke. Obje su bile starije gospođe, naboranih lica, a jedna od njih imala je dva izbočena zuba. Nikola se znao prisjećati kako su ti zubi stršali kao slonove kljove. Bockali su ga i zarivali su mu se u obraz svaki put kad bi ga poljubila.

Ovaj proslavljeni znanstvenik najviše od svega na svijetu mrzio je kada bi ga te dvije neprivlačne rođakinje navlačile i grile, a najgore od najgoreg bilo mu je ljubljenje. Tada bi s gađenjem s obraza brisao tragove njihove sline. Zbog toga je od njih najradije bježao. Sve oko tih tetki strašno ga je živciralo.

Jednom prilikom tetke su sjedile za stolom pijući kavu s njegovom majkom Đukom i nekim susjedama. Đuka je otišla po Nikolu, primila ga u ruke i unijela u sobu. Sam pogled na tetke učinio je dječaka mrzovoljnim. Kao da to nije bilo dosta, nakon procedure grljenja i ljubljenja omražene rođakinje počele su ga zadirkivati. Odjednom je jedna od susjeda upitala Teslu: – Koja ti je od ovih dvaju otmjenih gospođa ljepša? –

Tesla ih je počeo gledati. Zamišljen, analitički im je promatrao lica, odmjeravajući prvo jednu, pa drugu. Najzad je pokazao prstom na onu bez kljova i rekao: – Ova nije tako ružna kao ona druga! – To je uzrokovalo gromoglasan smijeh svih prisutnih, a ne treba ni naglašavati kako su ga, od toga dana, tetke (nasreću) puno rjeđe ljubile.

O tetkama

Tesla, prozvan najvećim izumiteljem 20. stoljeća, prve je izume kreirao još u djetinjstvu. Do kraja života sjećao se svog prvog i smrtonosnog izuma.

Naime, živeći u izoliranom Smiljanu, zajedno sa svojim prijateljima izmišljao je neobične dječje igre. Tijekom jedne od njih strašno se posvađao s jednim od bogatijih dječaka. Na Teslinu nesreću, taj je dječak uskoro došao u posjed prave udice za pecanje. Teslin je zakleti neprijatelj postao najveći frajer u selu. Idućeg su dana, svi seoski dječačići, prateći onog s udicom, krenuli u lov na žabe. Teslu nisu pozvali.

Bio je tužan i usamljen. Zamišljao je kako izgleda ta udica o kojoj su svi dječaci razgovarali. Naime, u to vrijeme Tesla još nikada nije vidio pravu udicu te ju je zamišljao kao nešto neobično, zapanjujuće i čarobno. Budući da se nije imao s kime igrati, odlučio je napraviti svoj vlastiti primjerak. – Svi će dječaci pozelenjeti od ljubomore kada vide baš njegovu udicu! I to udicu koju je sam napravio! – mislio je.

Nekako se domogao komada meke željezne žice, zabio je njezin kraj na oštar vrh između dva kamena, savio ga u polukružni oblik i pričvrstio za čvrsto uže. Zatim je odrezao štap, skupio kanticu kukaca i spustio se do potoka gdje je bilo žaba u izobilju. Lovio je satima. Ali bez uspjeha.Bio je gotovo pa obeshrabren. Najednom mu je palo na pamet da praznu udicu objesi ispred žabe koja je sjedila na panju. Ona se isprva preplašila, ali ubrzo su joj se oči izbuljile i postale krvave. Žaba se odjednom napuhnula u ogromni zeleni balon te je brzo i opako jezikom posegla za udicom. Nikola ju je odmah povukao. To je bio njegov prvi ulov.

Pokušao je istu stvar ponovno i metoda se pokazala nepogrešivom. Kada su njegovi prijatelji koji unatoč svojoj lijepoj opremi nisu ništa ulovili, vidjeli njegovu kantu punu žaba, doista su od zavisti pozelenjeli kao žabe! Nikola je dugo čuvao svoju tajnu i uživao u žabljem monopolu, ali se nakon nekog vremena prepustio duhu darivanja. Naučio je dječake svojem triku, a sljedeće je ljeto za žabe bilo katastrofalno.

Prvi izum

Plivao je kao patka, ali i tonuo kao ćuskija. 

U mladosti, Nikola je volio plivati u obližnjoj rijeci. Jednom se prilikom htio našaliti s prijateljima koji su se igrali nedaleko njega. Planirao je zaroniti ispod njihova improviziranog čamca te tiho izroniti s druge strane i preplašiti ih. Nikola je bio siguran u svoje sposobnosti. Rekao je kako je u mladosti plivao kao patka. Bio je uvjeren da može izvesti taj podvig. 

Tako je zaronio u vodu i, kad im se pod vodom izgubio iz vidokruga, okrenuo se te je brzo nastavio prema suprotnoj strani. Misleći da je sigurno iza građevine, pokušao je izroniti na površinu. Ali glava mu je udarila u nešto tvrdo, nepomično i neprobojno. 

Brzo je zaronio i počeo plivati naprijed. Ponestajalo mu je daha. Ponovno je pokušao izroniti nadajući se da je obišao objekt koji ga je sprečavao da izroni. Dum! Glava mu je ponovno udarila u gredu. Nije mogao van. Srce mu je kucalo kao ludo, osjećao je ogroman pritisak u plućima u kojima više uopće nije bilo zraka. Znao je da mu je sljedeći pokušaj zadnji. Skupio je svu preostalu snagu i ponovno je počeo plivati naprijed. Zadnjim je snagama pokušao izroniti. Dum! Ponovno je osjetio kako mu glava udara u čvrsto drvo. Više nije mogao izdržati. Vrtjelo mu se u glavi i osjetio je kako tone… 

U tom trenutku, kada se njegova situacija činila potpuno bezizlaznom, doživio je jedan od onih neobičnih bljeskova svjetlosti. Čvrsta struktura iznad njega pojavila mu se pred očima. Naslutio je da između površine vode i dasaka na gredama postoji malo praznog prostora. U posljednjem je času prisebnosti isplivao, pritisnuo usta uz daske i uspio udahnuti malo zraka. 

Nekoliko je puta, kao u snu, ponavljao ovaj postupak. Srce mu je usporilo. Pribrao se. Nakon toga, napravio je nekoliko neuspješnih zarona, potpuno izgubivši osjećaj za smjer. Konačno se uspio izvući iz zamke kada su ga se prijatelji već odrekli i lovili njegovo tijelo…

Umalo utopljenik

– Idi i uživaj. Što prije izgubiš sve što posjedujemo, prije će biti bolje. –

Nikola Tesla, jedan od najvećih svjetskih izumitelja, nikada nije završio fakultet. Rođen je u Lici, a gimnaziju je pohađao, isprva u Gospiću, a zatim u Rakovcu. Kao devetnaestogodišnjak, upisao se na Visoku tehničku školu u Grazu. Prvu godinu primao je stipendiju Vojne krajine, no sljedeće je godine ta stipendija izostala, budući da je krajina razvojačena. Narednih godina, moli stipendiju Matice srpske u Novom Sadu, no ona mu nije bila odobrena. Poznato je da je 1875. godine otišao u Prag sa željom da nastavi svoje studije. No podataka o tome da je završio ijedan studij, nema.

Živeći u Pragu, depresivan zbog nedostatka novca i bez nade da će se igdje uspjeti zaposliti, upada u još veći problem. Naime, Nikola je u to vrijeme počeo zalazite u praške kavane i kockarnice. Sjesti i kartati za njega je bila suština užitka. Tako je, ionako siromašan, počeo gubiti i preostali novac.

Naposlijetku je, zbog kockarskih dugova protjeran iz Praga. Došao je kući praznih džepova. Roditelji su saznali za njegove kockarske probleme te su postali veoma zabrinuti. Otac Milutin vodio je uzoran život i nije mogao opravdati besmisleno gubljenje vremena i novca u koje se njegov sin upustio. No Nikola je bio ustrajan u svojoj ovisnosti. Poricao ju je. Rekao bi: – Ja mogu prestati kad god poželim, ali vrijedi li odustati od jedine stvari u kojoj uživam? – Oca, pravoslavnog svećenika bi takva želja za zemaljskim užicima razbjesnila. Prisiljavao bi Nikolu na slušanje dugih monologa o grijehu i kazni. Nikola bi se na to samo rasrdio i rasprava je bila završena.

Ali Teslina majka Đuka imala je drugačiji pristup. Razumjela je karakter čovjeka i znala je da se spasenje čovjeka može postići samo njegovim vlastitim naporima. Jednog poslijepodneva, Nikola je sjedio kod kuće žudeći za igrom. Neposredno prije toga izgubio je sav svoj novac. No želja je bila nevjerojatno jaka. Majka ju je vidjela u njegovim očima.

Prišla mu je sa smotuljkom novčanica. Pružila mu ih je u ruke i rekla: – Idi i uživaj. Što prije izgubiš sve što posjedujemo, prije će biti bolje. Znam da ćeš to preboljeti. – 
Teslina je majka imala pravo. Majčine riječi podsjetile su ga na knjigu koju je čitao u djetinjstvu. Bio je to roman Abafi mađarskog pisca Josike. Djelo je govorilo o samokontroli. Poučavalo je kako očuvati snagu volje i ne pasti u pošast loših navika. Tesla je odlučio primijeniti savjete iz toga djela. Kasnije je otkrio kako su ti savjeti bili teze po kojima je živio. One su glasile – odluči se suzdržavati od zla i činiti dobro, predvidi posljedice svojih postupaka, kada činiš nešto što vam je teško, imaj na umu one koji kažu da to nisi sposoban učiniti i zadnje – što su strašnije posljedice koje pretrpiš zbog činjenja nekog lošeg djela, to je vjerojatnije da to djelo nećeš ponoviti.

Tesla nikad više nije kockao. U svome je životu kreirao više stotina izuma, a svijetu je poklonio jedan od najvažnijih – izmjeničnu struju. Riječi njegove majke pomogle su Nikoli, ali i omogućile napredak cijelog svijeta.

Kockar Tesla

Kako su Tesla i Westinghouse pobijedili Edisona u ratu struja?

Nikola Tesla u New York je stigao 1884. godine s dvadesetom osam godina. U džepu je imao nekoliko dolara i pismo preporuke Charlesa Batchelora koji ga ja uputio neka se pokuša zaposliti kod Edisona. U pismu je pisalo: – Gospodine Edison, poznajem dva velika čovjeka. Jedan ste vi, a drugi je mladić koji stoji pred Vama. – Pročitavši ovakvu preporuku, Edison ga je odmah zaposlio u svojoj tvrtki.

Mladiću je obećao nagradu od 50.000 $ za poboljšanje primitivnih dinamostrojeva. Poboljšanjem bi oni bili učinkovitiji, iako bi i dalje proizvodili istosmjernu struju. Tesla je nekoliko mjeseci neumorno radio, spavajući svega nekoliko sati na dan. Kada je nakon nekoliko mjeseci napokon riješio problem, zatražio je obećanu nagradu. No Edison ju je odbio dati. Bahato mu je odbrusio: – Tesla, Vi ne razumijete američki smisao za humor. – Povrijeđen i razočaran Tesla odmah je dao otkaz. To je vrijeme bilo iznimno teško za mladoga znanstvenika. Nije imao novca, a kako bi preživio morao je raditi manualne poslove. Popravljao bi strojeve, a jedno je vrijeme čak kopao kanale za Edisonovu tvrtku za dva dolara po satu.

Spasio ga je Westinghouse kojemu se jako svidjela Teslina ideja o izmjeničnoj struji. Zajedno su osnovali tvrtku Tesla Electric Light and Manufacturing Company za proizvodnju električnih lučnica (lučna svjetiljka). Dvije godine kasnije, 1887. Tesla je pokrenuo drugu tvrtku Tesla Electric Company, s laboratorijem, u kojem je najprije konstruirao elektromotore izmjenične struje. U jesen iste godine prijavio je prve patente o proizvodnji i prijenosu višefaznih izmjeničnih struja i njihovoj primjeni za učinkovit pogon izmjeničnih elektromotora. Time je pokazao da je izmjenična struja znatno povoljnija i pogodnija od istosmjerne.Edison nije bio zadovoljan naglim usponom konkurencije.

Započeo je medijski rat protiv Westinghousea i izmjenične struje. Omalovažavao je Westinghousea u tisku te je slao pisma i pamflete medijima, političarima, tvrtkama i gradovima koji su željeli kupiti njegove sustave. Njegov je suradnik plaćao djeci da prikupljaju pse lutalice po New Jerseyju kako bi ih, na demonstracijama u Edisonovom laboratoriju, mogli ubijati izmjeničnom struju. Na struju su spajali i telad i konje čime su željeli prestrašiti javnost i dokazati smrtonosnu prirodu Teslina izuma. Najgore je od svega bilo to što su iskoristili izmjenične generatore kako bi konstruirali električnu stolicu te njom proveli prvo smaknuće strujom. S godinama, ovaj je medijski rat kolumnirao kada je Edison izazvao Westinghousea na električni dvoboj.

Dvoboj se sastojao od toga da  se Edison trebao podvrgne visokonaponskim udarima istosmjerne struje ako Westinghouse pristane na isto, ali s izmjeničnom strujom. Westinghouse je, naravno, ignorirao taj izazov. Tesla je, kako bi dokazao da je izmjenična struja sigurna, u svoj laboratorij u Colorado Springsu dovodio fotografe koji bi ga fotografirali kako mirno sjedi i čita onda kada oko njega pucketaju strujne zrake. Prilika za pobjedu u ovom dugom ratu stigla je s Svjetskom izložbom u Chicagu 1893.

Za osvjetljenje te izložbe raspisan je natječaj na koji se prijavilo nekoliko tvrtki, među ostalima i one Edisona i Westinghousea. Westinghouse je osvojio natječaj, a Edison, bijesan zbog toga što je izgubio, nije želio prodati žarulje Westinghouseu i Tesli za rasvjetu. Oni su se našli u velikom problemu. No nekoliko mjeseci pred otvaranje, Westinghouse je izgradio tvornicu žarulja koja je, u preostalom vremenu uspjela kreirati 100 000 žarulja potrebnih za rasvjetu. Na dan otvorenja, predsjednik Grover Cleveland pritisnuo je gumb koji je upalio gotovo 100.000 žarulja sa žarnom niti koje su osvjetljavale grad. Izložba je pokazala jasne prednosti izmjenične struje – to što se ona može učinkovito, uz vrlo male gubitke, prenositi na velike udaljenosti. To su bile prve naznake činjenice da će, zahvaljujući izumu izmjenične struje, široka dostupnost električne energije zauvijek promijeniti svijet.

Rat struja

 – Mogao sam je prepoznati bilo gdje. I ona je mene mogla pronaći na svakom mjestu – 

Tesla je bio veliki ljubitelj ptica, posebice golubova. Odmalena je znao njegovati bolesne ptice te ih je, po ozdravljenju, puštao natrag u prirodu. Njegova opsesija uvećala se i u starosti. Posljednjih deset godina života proveo je u hotelu New Yorker na Manhattanu, u sobi 3327. U to vrijeme ovaj je hotel bio najviše njujorška zgrada i to s vlastitim generatorom električne energije koji ga je opskrbljivao. No Tesla je živio skromno.

Svakodnevno je posjećivao Bryant Park u blizini Times Squarea gdje je hranio na tisuće golubova. Bila je to njegova opsesija. Prema jednoj priči, Tesla je iznenada nesta tijekom ceremenije na kojoj jetrebao primiti Edisonovu medalju u Klubu elektroinženjera. Ugledni odbor i auditorijum čekali su Teslu da se pojavi, no njega nije bilo. U potragu je krenulo desetak ljudi. Našli su ga u Bryant Parku.

O'Neill, jedan od sudionika potrage, ispričao je: – [Tamo] je stajao impozantan Teslin lik, noseći krunu od dva goluba na glavi. Ramena i ruke bile su mu ukrašene s još njih desetak, a njihova bijela ili blijedosiva tijela stvarala su snažan kontrast s njegovim crnim odijelom i crnom kosom. Na objema njegovim ispruženim rukama nalazila se po jedna ptica, dok su naizgled stotine drugih pravile živi tepih na tlu ispred njega, skakućući i kljucajući ptičje sjeme koje je rasipao. Behrend je želio pojuriti, otjerati ptice i odvući Teslu u gledalište. Nešto ga je natjeralo da stane. Takav nagli postupak činio se gotovo svetogrđem. –

Nakon što je 1937. godine ozlijeđen u automobilskoj nesreći, noge su ga slabije služile. Tada bi plaćao kurira Western Uniona da umjesto njega rasipa mrvice po parku za njegove ljubimce. No jedna se golubica izdvajala. Teslini prijatelji O'Neil i William Lorens ispričali su priču o jednoj bijeloj golubici koju je Tesla posebno volio. Ovako ju je opisao:

“Hranio sam golubove, na tisuće njih, već godinama. Tisuće njih, tko bi ih sve zapamtio. Međutim, bio je jedan golub, divna ptica, bijele boje sa svjetlosivim pjegama na krilima: on je bio nešto posebno. Bila je to ženka. Mogao sam je prepoznati bilo gdje. I ona je mene mogla pronaći na svakom mjestu. Trebalo je samo pomisliti na nju, da ju pozovem i ona bi doletjela. Ja sam je razumio i ona je razumjela mene. Volio sam tu golubicu. A onda, jedne noći dok sam u mraku ležao na krevetu, i kao obično rješavao neke probleme, uletjela je kroz otvoren prozor i sletjela na moj stol. Znao sam da sam joj potreban, htjela je da mi saopći nešto važno, pa sam ustao i otišao do nje.

Gledao sam je i znao da želi da mi kaže – da će umrijeti. A onda, kad sam to shvatio, vidio sam svijetlo iz njenih očiju – snažan snop svjetlosti. Da, bila je to stvarna svjetlost, snažna, blistava, zasljepljujuća svijetlost. Kada je moja golubica umrla, nešto je nestalo iz mog života. Do tada sam bio sasvim siguran da ću završiti sve svoje zamisli, iako sam imao ambiciozan program, ali kad je golubice nestalo znao sam da je moje životno djelo okončano.”

Posljednji patent koji je prijavio njujorškom uredu za patente bio je najneobičniji od svih prethodnih. I on pokazuje koliko je Tesla doista brinuo o pticama. Bila je to – hrana za golubove.

Tesla je umro u spomenutoj sobi u osamdeset i šestoj godini života. Njegov se pepeo čuva u urni sferična oblika, Teslinom najdražem geometrijskom tijelu, u Muzeju Nikole Tesle u Beogradu.

Znanstveno mesarenje

Jedne zimske večeri Tesla, Edison, Johnson i Batchellor sjedili su za stolom…

Posvete

Podijeli Spiritus

Dodaj priču

Čuvar uspomene

Podsjeti me

Pročitaj više priča