Prva letjelica

Kao petogodišnji dječak promatrao je vlakove kako dolaze do željezničke stanice Mišulinovac kod Velikog Trojstva. Svakodnevno bi s ocem odlazio u nadzor pruge, a najviše se čudio gledajući glomazne peći iz obližnje ciglane.

Tako je Milojko postao zadivljen tehnologijom, a tada još nije mogao ni sanjati da će upravo on, jednoga dana, iz kontrolnog stožera u Houstonu rješavati kvarove na letjelici koja će spustiti prvog čovjeka na Mjesec.

No bez problema je sanjao o tome da ljudi odlaze u svemir. Maštu mu je prvi puta uzburkala priča Julesa Vernea, „Put na mjesec“ u kojoj se ljudi topovima ispucavaju do Zemljinog najbližeg svemirskog tijela.

Kroz priče, mali je Milojko postao opsjednut pojmom letenja. Dugo je smišljao kako bi i on mogao doživjeti bar djelić tog čudesnog iskustva o kojemu je slušao na radiju.

Naime, te su godine za stanovništvo Kraljevine Jugoslavije bile vrlo teške. Imali su najniži dohodak po glavi u cijeloj Europi, a većinu obradive zemlje i tvornica posjedovali su stranci. Ni obitelj Vucelić nije bila izrazito imućna, no Milojkova nevjerojatna sposobnost improvizacije (koja je toliko godina kasnije omogućila da se astronauti uvijek uspješno vrate kući), postojala je od malena.

Dječaku je za oko zapeo očev veliki crni kišobran. Njegov je dječji um u tom predmetu vidio sasvim dobar potencijal za letjelicu. Pa kako mogu letjeti likovi iz Verneovih priča, tako može i on!

Skupio je hrabrost, išuljao se iz kuće te se nečujno popeo željeznim stepenicama koje su vodile na tavan obiteljske prizemnice. Visina uske terase nije bila velika, ali je bila dovoljna za to da mali pilot ostvari svoj dugo maštani san.

Ipak, koordinate nisu bile ispravno procijenjene, stoga se njegova letjelica umjesto da se vine u zrak, spustila ravno u pod! A i Milojko skupa s njom. Mali je pilot nasreću ostao čitav, a kratkotrajna sreća zbog kratkog leta pretvorila se u plač i jauk. Majka ga je uplakanog i krvavog odvela u bolnicu, a ožiljak na bradi doživotno ga je podsjećao na njegovo prvo lansiranje.

Čini se kako Vucelić nikada nije izgubio tu svoju hrabrost, kreativnost i ustrajnost. Sjedeći četrdeset i četiri godine kasnije s Geneom Kranzom, direktorom misije Apollo u kontrolnoj sobi u Houstonu, promatrao je slijetanje modula na Mjesečevu površinu. Kranz mu je u deliriju rekao: – Nemoguće, mi smo tamo na Mjesecu! –

Nasmiješivši se, Vucelić mu je mirno odgovorio: – Nemoguće, to je naš cilj! –

Cijelog se života prisjećao djetinjstva, a svakoga tko bi slušao podsjećao je na to kako je kao dječak morao bolno pasti na zemlju da bi jednoga dana nekoga mogao poslati na Mjesec.