Kako je Milojko uvjerio Amerikance da mogu na Mjesec.

Ipak, Vucelić je, vjerujući u to da je letjelica tehnološki dovoljno razvijena uporno uvjeravao voditelje programa da može dalje. Smatrao je da ne treba trošiti ogromnu količinu novaca i ostale raspoložive resurse na još jednu misiju koja nije ostvarivala cilj Američke svemirske agencije. Naime, svemirska je utrka to vrijeme bila tijesna. Govorkalo se kako su tada Rusi već planirali poslati kozmonaute na let oko Mjeseca. Da im tada najnaprednija letjelica nije eksplodirala, prvi bi dosegli Zemljino najbliže nebesko tijelo.

Amerikanci su imali prednost jer su u svojoj agenciji imali baš Vucelića, opreznog kada treba, ali i punog inicijative kada uvidi da postoji prilika s vjerojatnim pozitivnim ishodom. Vucelić je uspio uvjeriti rukovodstvo da je tim u potpunosti spreman održavati matični brod u slučaju kvarova i da su svi sustavi spremni za djelovanje. To mu je dokazalo neprekidno monitoriranje jedanaestodnevne misije Apolla 7. Smatrao je da je Apollo 8 spreman za izlazak iz Zemljine orbite.

Usprkos činjenici kako Mjesec leti brzinom od 60 milja u sekundi pri čemu ga svemirska letjelica mora presresti, usprkos tome što u takvom pothvatu svaka sekunda može biti fatalna i usprkos tome što o toj sekundi ovisi, ne samo nevjerojatno skupa i jedinstvena oprema, već i život tročlane posade - na Božić 1968. godine cijeli je svijet pred svojim ekranima promatrao svoj plavo-zeleni dom. Svemirski je brod tijekom te misije Mjesec obišao čak deset puta tijekom dvadeset i četiri sata, a posada je uspjeh proslavila čitajući iz Knjige postanka. Prijenos misije bio je najgledaniji televizijskih prijenos do tada, a sretan povratak astronauta kući, skromno i bez medijske pažnje iz Houstonovskog tornja osigurao je upravo Vucelić.

Apollo 8

Milojko 

Dino

Kako inženjer zaslužan za spašavanje posade Apolla 13 rješava krizu s punicom?

Milojko Vucelić, rođeni Garešničanin te vodeći inženjer najskupljeg svemirskog programa Apollo, kao i tijekom svake misije sjedio je u svom kontrolnom uredu u Houstonu. Upravo je primio poziv Wallyja Schirre, zapovjednika posade dvostupanjske rakete Saturn 1B koja je u tom trenutku kružila oko Zemlje.

Schirra mu je u panici govorio kako postoji kvar na električnoj ploči i kako mu treba hitno rješenje. No Vucelić toga dana nije imao sreće. Časak kasnije primio je još jedan hitan poziv. I to od supruge Inge. Naime, i u obiteljskoj kući Vulićevih se istovremeno odvijala drama.

U posjet je stigla punica. Ona je kao simpatičan suvenir iz Münchena donijela par kućnih papuča. No to nisu bile bilo kakve papuče. Ove su bile u obliku zeca, a na petama su imale i slatki pufasti repić.

Vucelićev bokser Gogi nije mogao odoljeti prizoru te je u skladu sa svojim lovačkim instinktom pojurio za punicom pokušavajući uloviti zečeve na njenim nogama. Punica je prestrašeno počela trčati te je sklonište najzad pronašla u kupaonici. Odrješito je poručila kako iz kuće idu ili ona ili pas. NASA-in menadžer Vucelić tako je morao birati između rješavanja problema na opasnoj svemirskoj misiji ili opasnosti koju bi, pri njegovu povratku kući, mogla predstavljati punica. Odluka je bila jasna.

Električni kvar nije bio „toliko“ problematičan, kako je poslije tvrdio, te je posada Apolla 7 mogla malo pričekati. Poručio je Schirri da se strpi s rješavanjem kvara jer se, ipak, prvo mora javiti ženi. Cijeli je tim u Houstonu slušao kako Mike nagovara susjeda da na nekoliko dana preuzme psa.

Godinama nakon toga je slušao šale na svoj račun, od kojih je najbolja bila ona da je sigurno namjerno istrenirao psa da mu napada punicu. Nakon rješavanja kućne krize, kao i svaki put do tada, NASA-in je „menadžer za probleme“, uspješno riješio i kvar na letjelici, a Apollo 7 je svoju misiju završio uspješno. Schirra, naravno, za Milojkovu „tešku“ odluku nije saznao odmah pri povratku, već tek pedesetak godina kasnije zbog čega su i ostali dugogodišnji prijatelji.

Problemi s punicom

Što se zapravo dogodilo Apollu 13 i kako je hrvatski inženjer spasio cijelu posadu?

Tog zlokobnog 13. travnja prvi čovjek projekta Apollo odgovoran za sigurnost posade - Milojko Vucelić, radio je u kontrolnom centru u Houstonu. Let Apolla 13 bio je već rutinski. Čovjek je već mnogo puta posjetio Mjesec, a tijekom dvanaeste misije na njemu je odigrana i partija golfa. Medijska pažnja posvećena Američkoj svemirskoj agenciji jenjavala je. Iako svaki let nosi veliki rizik, kontrolni je centar bio uvjeren u uspjeh misije.

Tada nitko nije znao da je tijekom pripreme za polijetanje, zbog upotrebe novog sustava grijanja rezervoara, izgorjela sva izolacija na električnim kablima u spremniku tekućeg kisika. Nitko nije bio svjestan činjenice da je raketa, koja je upravo probila stratosferu, u svemir poslana s golim električnim žicama. Eksplozija je bila neizbježna.

Gotovo dva i pol dana nakon polijetanja, Vucelić je od posade zatražio uključenje grijača u spomenutim spremnicima kako bi astronauti mogli odspavati bez da se uključi alarm za niski pritisak. Jack Swigart pritisnuo je gumb za uključenje električnog grijača. Odmah zatim posada je začula eksploziju. Spremnik s kisikom bio je uništen. U tom je trenutku prekinut dovod zraka, vode i električne energije u letjelicu. Tročlana posada nalazila se 321 869 kilometara od Zemlje. Astronaut James Lowell gledao je kako životno važan plin istječe u atmosferu.

Posada je bila u panici.  Lowel je pozvao centralu i uzvinuo sada već kultnu rečenicu: – Houston, we have a problem! – Poziv je primio upravo Vucelić. Imao je samo četiri sata da smisli kako spasiti posadu. Kontrola na Zemlji trebala je osmisliti način na koji bi posada, pomoću predmeta koji se nalaze u letjelici – tek nešto najlona, traka i kartona, mogla izraditi filter pomoću kojeg bi uspjeli sniziti razine ugljikova dioksida u kabini. Grupa inženjera na Zemlji uspjela je u svega par sati konstruirati nacrt uređaja prema kojemu je posada izradila filtar. Pedesetak godina nakon toga, Vucelić se prisjetio kako je razina ugljikova dioksida već bila na gornjoj granici. U slučaju da izum nije radio, cijela bi se posada ugušila u svemiru. 1970. godina bila bi tragična za Ameriku, ali i za cijeli svijet. Tko zna kako bi se to odrazilo na daljnje istraživanje svemira te na javno mišljenje o opasnosti i korisnosti istraživačkih misija.

Vucelić je za svojim poduhvat odlikovan najvećim priznanjem kojim SAD odlikuje svoje građane - Medaljom slobode, koju mu je uručio tadašnji predsjednik Nixon. Skromni Vucelić koji za svoj poduhvat nikada nije javno proslavljen onoliko koliko bi trebao biti, na svojim je predavanjima ponavljao pouku koju je naučio spašavajući Apollo 13. Govorio je: – Uvijek treba biti spreman na iznenađenja i reagirati hladnokrvno i bez panike. Nikada ne smijemo izgubiti nadu jer bezizlazne situacije ne postoje. –

 – Houston, we have a problem! –

Penkala zbog koje se posada Apolla 13 živa vratila kući.

Misija Apollo 11 ostvarila je nemoguće. Neil Armstrong i Edwin „Buzz“ Aldrin postali su prvi ljudi na Mjesecu sletjevši u takozvano More tišine. Armstrong je, zakoračivši prvi na površinu Mjeseca izrekao jednu od najupamćeniji izjava u povijesti: – Ovo je mali korak za čovjeka, a velik za čovječanstvo. – Iako je priča oko prvog slijetanja na mjesec predstavljena kao savršeno izvedena misija, hrvatski inženjerski genije odgovoran za sigurnost posade Milojko „Mike“ Vucelić znao je kako malene tehničke pogreške uništavaju milijarde dolara vrijedne sustava. Znao je to jer ih je u svojoj karijeri doživio bezbroj. A upravo ih je toliko i riješio. Zbog toga su ga u NASI prozvali „menadžerom za probleme“. Tijekom svojih mnogobrojnih predavanja koja je pod stare dane održao u Zagrebu, mlade je inženjere upozoravao na to kako uvijek treba biti hladne glave pri susretu s neugodnim iznenađenjima. I kako uvijek treba biti snalažljiv.

Često bi govorio kako niti najpoznatija misija američke svemirske agencije nije prošla bez kriznih situacija. Vucelić je znao objašnjavati kako su računala s kojima je Amerika 1970. godine poslala ljude na Mjesec bila lošija od prosječnog laptopa i kako su se često kvarila. Tako se i neposredno prije slijetanja na Mjesecna računalu pojavilo upozorenje 202.

Buzz Aldrin nije slijedio program leta te je samoinicijativno uključio radar. Sustav se time automatski preopteretio. Prilikom tih prvih misija, računala su bila programirana izvoditi operacije ključne samo za tu određenu fazu leta. Uključenje dodatnog sustava dovelo je do blokade. Uočivši opasnost, Collins koji se nalazio u zapovjednom modulu, bio je spreman spustiti se i pokupiti lunarni modul. Ipak, tog značajnog dana, Apollu je bilo suđeno dovesti ljude na Mjesec. Vucelić i Gene Kranz u kontroli leta brzo su odteretili blokirano računalo. Orao je sletio. No kako to uvijek biva, tijekom izlaska Buzza Aldrina iz prizemljenog modula iskrsnula je još jedna krizna situacija.

Vrata su na letjelici bila malena, a astronauti Neil i Buzz na sebi su nosili masivna svemirska odijela i opremu. Zbog toga je Buzz nehotice bocom kisika zahvatio prekidač električnog voda te ga je tako polomio. Taj je prekidač bio iznimno važan dio letjelice jer se njima uključivao motor za podizanje. Astronauti su uočili što se dogodilo tek nakon što su se vratili u modul. Prema protokolu bilo je vrijeme za polijetanje, a motor za podizanje nije se mogao uključiti. Kontrola leta među kojom je bio i sam Vucelić dojavila je Buzzu neka žurno, na bilo koji način pokuša uključiti prekidač. Aldrin kod sebe nije imao nikakav alat. No imao je pisaljku. Za pomicanje nedostupnog prekidača iskoristio je jednu običnu penkalu i ona je Orla podigla s Mjeseca. Spasonosnu je penkalu Aldrin sačuvao kao uspomenu, a Vuceliću ju je, godinama kasnije, na redovnom okupljanju Apollo tima iz šale prozvanom Bald Eagles (u mladosti su bili Bold Eagles) ponosno pokazao.

O penkali

Zašto djeca koja skaču s krova postanu najpoznatiji američki inženjeri?

Milojko Vucelić, slavni inženjer NASA-e, rođen je davne 1930. godine u Garešnici. Njegov je otac radio kao željeznički nadzornik zbog čega se obitelj često selila.

Kao petogodišnji dječak promatrao je vlakove kako dolaze do željezničke stanice Mišulinovac kod Velikog Trojstva. Svakodnevno bi s ocem odlazio u nadzor pruge, a najviše se čudio gledajući glomazne peći iz obližnje ciglane.

Tako je Milojko postao zadivljen tehnologijom, a tada još nije mogao ni sanjati da će upravo on, jednoga dana, iz kontrolnog stožera u Houstonu rješavati kvarove na letjelici koja će spustiti prvog čovjeka na Mjesec.

No bez problema je sanjao o tome da ljudi odlaze u svemir. Maštu mu je prvi puta uzburkala priča Julesa Vernea, „Put na mjesec“ u kojoj se ljudi topovima ispucavaju do Zemljinog najbližeg svemirskog tijela.

Kroz priče, mali je Milojko postao opsjednut pojmom letenja. Dugo je smišljao kako bi i on mogao doživjeti bar djelić tog čudesnog iskustva o kojemu je slušao na radiju.

Naime, te su godine za stanovništvo Kraljevine Jugoslavije bile vrlo teške. Imali su najniži dohodak po glavi u cijeloj Europi, a većinu obradive zemlje i tvornica posjedovali su stranci. Ni obitelj Vucelić nije bila izrazito imućna, no Milojkova nevjerojatna sposobnost improvizacije (koja je toliko godina kasnije omogućila da se astronauti uvijek uspješno vrate kući), postojala je od malena.

Dječaku je za oko zapeo očev veliki crni kišobran. Njegov je dječji um u tom predmetu vidio sasvim dobar potencijal za letjelicu. Pa kako mogu letjeti likovi iz Verneovih priča, tako može i on!

Skupio je hrabrost, išuljao se iz kuće te se nečujno popeo željeznim stepenicama koje su vodile na tavan obiteljske prizemnice. Visina uske terase nije bila velika, ali je bila dovoljna za to da mali pilot ostvari svoj dugo maštani san.

Ipak, koordinate nisu bile ispravno procijenjene, stoga se njegova letjelica umjesto da se vine u zrak, spustila ravno u pod! A i Milojko skupa s njom. Mali je pilot nasreću ostao čitav, a kratkotrajna sreća zbog kratkog leta pretvorila se u plač i jauk. Majka ga je uplakanog i krvavog odvela u bolnicu, a ožiljak na bradi doživotno ga je podsjećao na njegovo prvo lansiranje.

Čini se kako Vucelić nikada nije izgubio tu svoju hrabrost, kreativnost i ustrajnost. Sjedeći četrdeset i četiri godine kasnije s Geneom Kranzom, direktorom misije Apollo u kontrolnoj sobi u Houstonu, promatrao je slijetanje modula na Mjesečevu površinu. Kranz mu je u deliriju rekao: – Nemoguće, mi smo tamo na Mjesecu! –

Nasmiješivši se, Vucelić mu je mirno odgovorio: – Nemoguće, to je naš cilj! –

Cijelog se života prisjećao djetinjstva, a svakoga tko bi slušao podsjećao je na to kako je kao dječak morao bolno pasti na zemlju da bi jednoga dana nekoga mogao poslati na Mjesec.

Prva letjelica

Kako je Vucelić odgovorio Tita od jugoslavenskog svemirskog programa?

Nakon što je zapovjednik Frank Borman sa svojom ekipom prvi puta obletio oko Mjeseca, astronauti NASA-e postali su svjetske zvijezde. Zbog toga je i čelni čovjek Jugoslavije poželio upoznati američke svemirske putnike. Ni tada, isto kao ni danas, javnosti nisu bila poznate osobe koje su se sa Zemlje brinule da sve prođe u redu. Ni Josip Broz Tito nije znao da je jedna od najvažnijih osoba u Houstonu u to vrijeme bio upravo Garešničanin Milojko „Mike“ Vucelić.

Frank Borman krenuo je na svjetsku turneju, a jedna od zemalja domaćina bila je naravno i Jugoslavija. Kada je Tito primio Bormana prvo što ga je upitao bilo je:  – Pa zar se niste bojali leta oko Mjeseca? –

Borman mu je na to odgovorio da se nimalo nije bojao. Brzo je objasnio: –Vaš Vucelić je bio glavni i sa Zemlje je brinuo o meni. Nisam se imao čega bojati. – Čuvši za ovog uspješnog domaćeg inženjera, Tito, kojega je svemir fascinirao i koji je sanjao o pokretanju jugoslavenskog svemirskog projekta, odmah ga je poželio upoznati.

Nedugo zatim, pozvao je Vucelića i njegovu ženu na večeru kod sebe i Jovanke. Kao i Nixon i Brezhnev, i Tito se želio okušati u svemirskoj utrci. Ponudio je Vuceliću da se vrati u Jugoslaviju. Želio je  da dođe kreirati i voditi svemirski program. Vucelić mu je na to odgovorio: – Druže Tito, želite li da Jugoslavija bankrotira? –  Objasnio mu je da su svemirski letovi toliko skupi da ih ni Amerika ne može priuštiti. Time je odgovorio Josipa Broza od te ideje i jugoslavenski svemirski program nikada nije proveden.

Apollo 8

Kako je Milojko uvjerio Amerikance da mogu na Mjesec.

Posvete

Podijeli Spiritus

Dodaj priču

Čuvar uspomene

Podsjeti me

Pročitaj više priča

Problemi s punicom

– Houston, we have a problem! –

O penkali

Prva letjelica

Jugoslavenski svemirski program

Život je više od imena i datuma zapisanih u kamenu.