Boksač mekog srca

Beneš je od malih nogu volio umjetnost. Polazio je glazbenu školu, a osim što je svirao violinu i klavir pisao je i poeziju. Zbog toga su ga u školi često zezali govoreći mu da je “žensko”. No on im to nije zamjerao. Postao je strah i trepet cijele Jugoslavije, a zahvaljujući svojoj romantičnoj prirodi jednom je zgodom uspio zavesti jednu od najvećih jugoslavenskih filmskih diva…

Ulazeći 1973. godine u studio Jugoslavenske radiotelevizije, Beneš se tresao kao šiba. Ta je trema bila veća od one koju je imao neposredno pred kultni meč kojim je pobijedio europskog prvaka Gilberta Cohena. Neustrašivi boksač žmirkajući se približavao televizijskoj pozornici koja je bila osvijetljena jakim reflektorima. Tamo je stajala ona. Plavokosa i plavooka diva jugoslavenske kinematografije u dugoj žutoj haljini.

Nakon što je voditelj nabrojao Beneševe sportske uspjehe, Milena Dravić dobila je priliku govoriti. Rekla mu je: – Marijane, ja sam čula da vi pišete i stihove. – Obrazi šampiona blago su pocrvenjeli. Uskomešao se. Činilo se kao da se na nešto priprema…

Odjednom, na Milenino iznenađenje, ali i na šok svih prisutnih, svjetski poznati boksač počeo je recitirati: – Ko jutarnju ranu rosu što na usnuloj blista travi, milovah tvoju kosu i ljubih pramen plavi. –

Neisgurnim i drhtavim glasom Marijan je recitirao pjesmu, neprekidno gledajući malo Milenu, malo publiku, a malo u pod. Kada je završio, Milena ga je pogledala nasmijavši se od uha do uha. Od radosti je zapljeskala rukama. Upitala je sve okupljene: – Da li je Marijan uvek ovako nežan? – Marijan je na to potpuno pocrvenio, a publika se samo grohotom nasmijala…