Tin Ujević, slavni i talentirani poeta, bio je rado viđen gost beogradskih kavana tijekom devedesetih godina 20. stoljeća.

U Beograd je došao ravno iz Pariza gdje je u boemskoj kavani Rotondo drugovao s Picassom, Trockijem i drugim značajnim europskim umjetnicima i političarima. U prijestolnicu je stigao samo sa šeširom, prepoznatljivo poderanim kaputom i torbom punom svojih rukopisa.

Došavši u Beograd, odmah se uputio u poznatu kavanu hotela Moskva. Tamo je susreo pjesnika Radu Drainca, još jednog poznatog beogradskog boema te je sjeo za njegov stol. Kada im je prišao konobar i upitao ih što će popiti, Rade mu je odgovorio: – Ništa, hvala! –

Potom je konobar isto upitao Tina, a ovaj će na to: – Molim isto što i Rade, samo sa čašom bijelog vina! – Tin je tada već bio dobro poznat ondašnjim intelektualcima. Tako je običavao Radi, ali i cijeloj kavani držati svoje duge poetske monologe, a ugledni gosti hotela dvama su filozofski nastrojenim skitnicama, za stol neprestano slali pića kako bi ih ovi nastavljali zabavljati.

Kada je stigla večer, krenuli bi u kavanu "Tri šešira" u poznatoj ulici Skadarliji. Tamo su, pijani i u zanosu, lumpovali do jutra, točnije, dok svojim vikanjem i pijanstvom nisu dosadili konobarima i susjedima. Naime, tijekom njihovih noćnih provoda, često je morala intervinirati policija.

Poznati umjetnici od flaše, kako su ih zvali, imali su sreće što im je administrativna podjela grada išla na ruku. Naime, Skadarlijom je prolazila podjela na dvije gradske četvrti – Palilu i Dorćulu pa je svaka strana boemske ulice imala različit policijski nadzor. To je omogućavalo pijancima da isprva razvale lokal na jednoj strani ulice pa da, bez straha od hapšenja, prijeđu na drugu stranu i tamo nastave svoje lumpovanje, dok je policija u prvom lokalu obavljala očevid bez ovlasti da intervenira na drugoj strani.

Kada bi ih policija i uspjela uhvatiti, Tin bi ponekad dobio batine, a ponekad bi ga samo odveli u postaju gdje bi ga ošišali i obrijali jer to sam nije nikada činio.

Tijekom njegova boravka u Beogradu, s vremenom je postalo uobičajeno da ga policija svaka tri mjeseca privede bez da on išta napravi, samo kako bi se mogao oprati, ošišati i obrijati. Tako se i sprijateljio s beogradskim šefom policije Ljubišom Lazarevićem. Spojilo ih je to što noću nisu mogli spavati, a Tin mu je, tijekom kasnonoćnih razgovora, znao popušiti i nekoliko kutija cigareta.

Kada ne bi pio, lumpovao ili, u tada rijetkim momentima – pisao, pjesnik bi spavao na klupi u parku. Tako je poznata zgoda u kojemu ga je, tijekom popodnevnog drijemeža na Kalemegdanu, probudio lokalni policajac.

Čim je shvatio da se radi o uglednom književniku, policajac se počeo ispričavati. Na što mu je Tin rekao: – Ne morate se ispričavati, ali bio bi red da ste prvo probudili susjeda iz prizemlja! – pokazavši rukom na pjesnika Radu Drainca koji je spavao ispod klupe.