Magija Začaranog ogledala i Ispovijedi
Pojava avangarde i postmodernizma Frana Galovića
Književno stvaralaštvo Frana Galovića s jedne je strane utemeljeno u narodnoj književnoj tradiciji koja se dotiče nacionalnih pitanja dok je s druge strane dijelom kozmopolitskog europskog estetizma. Nastavljajući svoj rad narodne književne tradicije, Fran Galović piše drame od kojih je najpoznatija drama „Tamara“ (1907), dok se dotiče i zbirke pjesama „Četiri grada“ (1913), pripovijesti Začarano ogledalo (1913) i Ispovijed i(1914). Zanimljivost Galovićevih djela jest konotacija znanstvene fantastike gdje pokazuje stvaralačku maštovitost, svestranost i strast te kao primjer rečenog mogu poslužiti upravo njegova djela Začarano ogledalo te Ispovijed. Naime, u ovim pripovijetkama Galović napušta dotadašnju tradiciju realizma te se okreće modernizmu u ranom začetku. Začarano ogledalo dokida oblike tradicionalne fabule te ustupa mjesto ulozi pripovjedača koja je upravo impresionistička. Na sličan način izmijenjuje Ispovijed unoseći avangardne karakteristike poput groteske, magije i uvodi ulogu demonskog junaka kao simbol predeskpresionističke osjećajnosti. Milivoj Solar, hrvatski teoretičar književnosti koji je doktorirao 1964. godine disertacijom o Franu Galoviću naziva Galovićevu Ispovijed „jednom od najboljih propovijedaka razdoblja hrvatske moderne, pisana u stilu avangarde, tako da se danas u njoj mogu prepoznati čak i elementi postmodernizma” s čime se može složiti onaj koji je istu pročitao.
