O prekinutom djetinjstvu...
Nakon dva sata bezbrižne igre, vratio se kući. Na vratima ga je dočekalo uznemireno lice njihove sluškinje Jage….
Slavko je zauvijek upamtio trenutak kada je prekinuto njegovo djetinjstvo. Bilo je to u travnju 1941. godine. I kao starac, dobro se sjećao toga nesretnog dana... Tog jutra, posjetio ga je njegov najbolji prijatelj. Pozvao je Slavka na igru karlovačkim ulicama. Trinaestogodišnji Slavko odmah je pojurio prema vratima. Pretrčavši dugački hodnik, umalo se zabušio u visoku figuru. Put mu je prepriječio njegov otac. Lice mu je bilo zabrinuto. Ozbiljnim je tonom upitao Slavka kamo je pošao. Slavko je odgovorio kako se ide igrati. Vidjevši da je otac uznemiren, upitao ga je smije li. Otac je potvrdno klimnuo glavom. – Samo se vrati prije ručka! – poviknuo je za njim, ali dječak je već odjurio.
Samo dan prije, u Karlovac su stigli masivni tenkovi Trećeg Reicha. Ustaše su već počele s propagandom koja je ocrnjivala Židove, okretala njihove susjede i dotadašnje prijatelje protiv njih te ih na kraju mučila i poslala u logore. Svega toga Slavko još tada nije očekivao.
Nakon dva sata bezbrižne igre, vratio se kući. Na vratima ga je dočekalo uznemireno lice njihove sluškinje Jage. – Oca su ti odveli u rešt. – kratko mu je poručila. Dotad zaigrani dječak iznenada je postao glava kuće.
Nakon nekoliko tjedana odveli su i majku. Majka je vjerovala da će o dječacima brinuti dobra i voljena sluškinja Jaga, seljakinja i Hrvatica, stoga se nije bojala odlaska. No ustaše su imali drugi plan. Zatvorili su i majku i sluškinju, a dječaci su ostali sami.
Sljedećeg dana, rano ujutro, pozvonio je željezničar i bez riječi je Slavku predao telegram u kojem je na njemačkom pisalo “Vode me za Liku. Javit ću se dok uzmognem.” Ne znajući da je otac toga dana odveden u koncentracijski logor Jadovno, Slavko nje vjerovao da će ga ponovno vidjeti.
Maleni je Slavko tijekom tih strašnih dana sam morao brinuti o sebi, ali i o svojem mlađem bratu Danku. Novčano su mu pomogle majčine prijateljice. Uskoro je izgubio i svoj jedini dom. Obiteljski je stan dodijeljen lokalnom ustaškom zapovjedniku. Slavko se sjećao dana kada je ovaj pokucao na vrata kako bi ga preuzeo. Rekao mu je: – Slavko, ovaj sam stan ja dobio. Ti ne moraš odmah ni iseliti, uzmi nekoliko dana i snađi se. –
Potresen i izgubljen, dječak je otišao kod majčine prijateljice. S njom je osmislio plan. Mlađeg brata Danka poslali su u Tuzlu, a Slavko je pokušao otići kod Jage koja je u međuvremenu puštena na slobodu. Plan je bio da putuje brodom. U Karlovcu je čekao na brod koji je svakog četvrtka dovozio seljake iz okolnih mjesta kako bi mogli doći na sajam. Rano ujutro, odmah po dolasku broda, sakrio se u njega, te je tako sakriven cijeli dan čekao na polazak. Brod je isplovljavao uvečer…
Slavko je sretno stigao u Banski Kovačevac. Cijelo je selo znalo da obitelj skriva malog Židova, ali Slavka nitko nije odao. Tamo je dobio i knjige od lokalnog učitelja kako bi mogao pomalo učiti, a Jaga ga je vodila u crkvu. Tako je sretno živio, koliko se izbjeglištvo može zvati sretnim, sve dok jednog dana nije stigao Jagin rođak.
Poručio mu je da se u selu sprema ofenziva. Upozorio ga je da će biti burno i da je najbolje neka ode k majci. Majka je već do tada, na inicijativu karlovačkog ustaškog kontrolora zatvora, koji je bio milosrdan prema svojim sumještanima, već puštena iz Ženske kaznionice u Savskoj cesti te je otišla za Kraljevicu.
Slavka su potom odveli na vlak i poslali ga za Kraljevicu koja je bila pod talijanskom okupacijom. Majka se, vidjevši Slavka, silno obradovala. Rekla je da će sada dovesti i Danka. Kako bi mlađeg brata dovezli iz Tuzle, za pomoć su zamolili mladog ustaškog poručnika koji nije bio politički aktivan. Mladić je olako mogao nabaviti talijansku propusnicu za putovanje. Pošao je u Tuzlu te preuzeo malog Danka. Kada su čekali vlak na stanici, rekao mu je neka svima govori kako mu je stariji brat.
Mnogo su ih puta legitimirali, ali mali je Danko fuvjerljivo lagao. Dvojac je uspješno doputovao u Kraljevicu. Obitelj je ponovo bila na okupu. No, ne zadugo. Slavka i njegova majka shvatili su da im je jedina šansa za preživljavanjem bila ulazak u partizane. I tada je Slavkova uzbudljiva životna priča tek započela…
Slavko je, po završetku rata imao tek 17 godina, a već je imao čin partizanskog poručnika. Tada je, zajedno s bratom, otišao u Izrael gdje je sudjelovao u uspostavljanju novonastale židovske države. Nakon toga vratio se u Jugoslaviju gdje je studirao književnost i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Potom je počeo raditi kao novinar, a osnovao je i popularne novine “Vjesnik u srijedu”, stranku HSLS, i bavio se čak i pisanjem scenarija zbog čega je bio i nagrađivan.
Teško djetinjstvo učinilo ga je jačim. Sjećamo ga se kao značajnog hrvatskog političara, scenarista, leksikografa i povjesničara, a njegov doprinos hrvatskoj kulturi, nemjerljiv je.
