Bijeg iz vlaka smrti
I sretno i teško djetinjstvo.
Boris Buzančić. slavan hrvatski glumac i prvi gradonačelnik Zagreba nakon osmostaljenja, cijelog se života prisjećao svog zanimljivog djetinjstva koje je bilo naglo prekinuto dolaskom Drugog svjetskog rata.
Zbog očeve službe oružnika u žandarmeriji, obitelj se često selila. Bio je vrlo privržen uz oca. Uvijek je govorio kako mu je otac bio veoma požrtvovan. Jedno od jednostavnih, ali lijepih uspomena na oca koju je zauvijek sačuvao bilo je sjećanje na to kada bi mu on, u doba neimaštine, donosio salamu koju je dobivao na poslu za ručak. Odvajao je sebi od usta i davao svojoj djeci kojoj bi to bila prava gastronomska poslastica.
Borisova najživlja sjećanja potječu iz vremena kada je živio u Zagrebu. Otac se zaposlio u oružničkoj školi i obitelj se preselila u trosobni stan. Jednu su sobu iznajmljivali nekim bugarskim studenticama što je bilo uobičajeno u to vrijeme. Jednom je, zbog čestih noćnih uzbuna, zavijanja sirena i buke jedna bugarka prerano dobila porođajne trudove. Morali su pozvati liječnika usred zagrebačke uzbune. Sirene su zavijale, ona je vrištala i zbog toga je obitelj imala mnoge komplikacije.
No svakodnevni život u Zagrebu bio je ugodan. Otac mu je u to vrijeme poklonio bicikl kojeg je prozvao „kotačem za oružane snage“, a s njim je često odlazio i u kino. Simpatično je što je budući glumac u kino odlazio „džabe“ jer mu je otac imao vezu u kinu Central. S majkom je volio odlaziti na tržnicu poslije čega je ona vodila na plućica Kod Ive, koja je obožavao. U to je vrijeme pogledao i prvu predstavu. To je bila predstava Matijaš Grabancijaš Dijak koja se izvodila u Hrvatskom narodnom kazalištu.
Kasnije se obitelj preselila u Travnik. Pohađajući tamošnju školu, Boris je prvi puta glumio. Igrao je u predstavama vjerskog sadržaja. Često se igrao i s Ćirom Blaževićem, a jedna od najdražih igara bila im je krađa neposvećenih hostija koje bi zatim pojeli.
No isprva sretno djetinjstvo bilo je prekinuto ubojstvom oca 1942. godine. Majka, ostajući bez prihoda, seli se u Bjelovar kod svojih roditelja. Boris je pričao da mu je, usprkos židovskim progonima, u Bjelovaru bilo ugodno živjeti. Hvatao je djevojke po korzu, a u to je vrijeme gledao i prve kaubojske filmove.
1945. godina bila je za njega izrazito teška. Odvode mu majku i ona nedugo zatim umire u zarobljeništvu. Boris je zajedno sa svojim tetkama bio ukrcan u vlak za Bleiburg. Njegov bijeg iz vlaka dogodio se sasvim slučajno. Trebao je obaviti nuždu, a stražara nije bilo na vidiku. Skočio je na vagone susjednih vlakova kako bi obavio što treba, a nakon povratka, shvatio je da stražara još uvijek nema. Rekao je tetkama neka siđu s vlaka kako bi mogli pobjeći. Tete su bile prestrašene, ali su poslušale Borisa. Tada su mirno išetali na ulicu i otišli kod rođaka koji su živjeli u Zagrebu.
