Kao šesnaestogodišnjak, Stan Lee, tada još imena Stanley Lieber, radio je kao vratar u Rivoli kazalištu u središtu Manhattana. Tamo je jednom prilikom imao pamtljiv susret s prvom damom, gospođom Roosevelt.

Gospođa Eleanor Roosevelt došla je pogledati kazališnu predstavu. Svi su se mladići koji su tada radili na premijeri nadali kako će prva dama proći baš kroz njihova vrata kako bi joj mogli pokazati njeno sjedalo.

Stanley je imao tu sreću. Bio je veoma ponosan. Hodao je kroz dvoranu sa svjetljikom uperenom u noge eksluzivne gošće. Isprsivši se i uzdignute glave uputio ju je: – Ovuda gospođo predsjednice! – što je, naravno, bio potpuno pogrešan način adresiranja prve dame. I u trenutku kada se činilo kako će ovaj ekskluzivan zadatak biti izvršen glatko i bez ikakva problema, dogodilo se ono najgore.

Uzbuđeni Stanley nije vidio isturenu nogu koju je pružio jedan nemarni gledatelj. Popiknuo se i pao je koliko je širok i dug. Nije se mi snašao, a „gospođa predsjednica“ mu je pomagala ustati obavivši svoje ruke oko njegovih ramena. – Jeste li dobro mladiću? – upitala ga je, a Stanley je u tom trenutku od srama žalio što ne može propasti u prastari parket otmjenog kazališta.