Slavonska krv

– Rekao sam jednom da mi je otac ostavio svoje ruke i odatle je sve počelo. – zapisao je ovaj dobroćudni Slavonac.

Paragraph image 1766

Fabijan Šovagović jedan je od najvećih glumaca hrvatskog glumišta. U mnoštvu uloga koje je on tumačio, nekolicina njih je postala antologijska. Kikaš iz „Prosjaka i sinova“, Mile Vrbica iz „Kuda idu divlje svinje“, Matija Gubec ili pak „Šima“ iz „Sokola“ i „Đuke Begovića“ samo su neke od uloga koje su oblikovale hrvatski film i kazalište.

Fabijan je rođen u selu Ladimirevci kod Valpova. U mjestu koje će, pedesetak godina kasnije, postati pozornica za njegovo vlastito literarno djelo, dramu i film „Sokol ga nije volio“.

– Moj otac i mati imali su nas četvero. Dva brata i dvije sestre. Moj stric je imao kćerku i sina. Mi smo svi živjeli u jednoj kući. Imali smo veliku sobu od sokaka u kojoj je bila peć i u kojoj smo spavali mi - sva djeca. Baka je imala svoju sobicu kod kuhinje. Bila su dva kijera u kojima su spavali naši roditelji i stričeva bračna družina, strina i stric. – ispričao je Fabijan u svojim „Glumačkim zapisima“.

Kada je Fabijan imao samo sedam godina, izgubio je oca. Tri godine kasnije, umrla mu je i majka. Ona ga je htjela dati „u popove“ jer je bio najmlađi, ali i inteligentan. Nakon smrti majke stric je bratovu djecu primio „pod svoje“, zbog čega mu je Fabijan bio doživotno zahvalan. On ga je i poslao na školovanje.

– Pored sve ratne neimaštine on je ispunio želju moje matere i oca da me da u školu, a ima tu i one logike da sam kao najmlađi bio nejak za njivu, jer je bilo starijih malo jačih za poljoprivredne poslove, ratne i poratne. Stričev sin je već onda mogao dići vreću od pedeset kilograma žita na leđa, a gdje bih ja to. – zapisao je Fabijan.

Fabijan je ubrzo upisao Građevinski fakultet u Osijeku, ali na njemu se nije najbolje snašao. Odmalena ga je mučila matematika pa je iz statike imao -2! Umjesto računskih operacija, Fabijana je zanimala gluma.

– Čitao sam za matematike časopis "Film", jedan široki časopis, pa su me premjestili u prvu klupu iz zadnje. Po kazni koju sam ja proslijedio u neku vrstu mladenačke ljubavi. Mnogo sam već tada čitao iz ove moje sadašnje struke, pa sam onda kasnije to znanje samo proširio. Građevinarstvo mi je danas hobi kao što mi je nekada hobi bilo kazalište i film. –

Naime, Fabijan je amaterski glumio još u rodnim Ladimirevcima, a na studiju u Osijeku nastavio je sa svojim hobijem. Potom je 1953. godine ambiciozno upisao studij glume na Akademiji kazališne umjetnosti u Zagrebu.

– Sprovod Dujšina i Nazora, čitao sam tada, protezao se od kazališta do Mirogoja. Osijek je imao svoje slavoluke, zastave u čijoj sam prašini spavao na podu, u Komitetu omladine, gledao, bolje piljio u predstave, zakašnjavao na parne zimske negrijane vlakove, koji su polazili uvijek ranije nego su predstave završavale. Ukori u školi, nagrade u amaterizmu glume, odluka da se krene u veliki grad, tamo gdje se dostojno pokapaju pjesnici. –

I tako je sve počelo. Tijekom godina Fabijan je bio član kazališta "Gavella", narodnog kazališta u Zagrebu, sudjelovao je u radu "Teatra u gostima", a djelovao je i kao slobodni umjetnik te nastupao na svim našim najvećim festivalima. –

Fabijan je najčešće glumio psihološki složene likove. Podjednako se dobro snalazio u ulogama mračnih seljaka, kao i ciničnih intelektualaca. Smatrao je kako je izvor njegove glumačke osobitosti bio njegov prerano preminuli otac.

– Rekao sam jednom da mi je otac ostavio svoje ruke i odatle je sve počelo. Ostavio je i nešto prljavštine pod noktima te ruke, nešto svog primitivizma i sirovosti, koje ja ne želim izbrisati. –

Postani Čuvar Uspomene i sačuvaj životne priče.

Besplatno preuzmi za iOS i Android.

©2022 Spiritus Memoria. Sva prava pridržana.