U životu Ernesta Gregla bilo je mnogo svjetla, ali tek je nekoliko svjetlosnih zraka obilježilo tijek njegova života. Prva, ali sudbinska, tminu je presjekla u doba neposredno prije početka rata. Ernest je tada imao šest godina. Majka je svoje četvero djece - plavokosog znatiželjnog dječaka i njegove tri sestre prvi puta odvela kino. Taj je doživljaj za njih bio čaroban. Djeca su pažljivo gledala izmjenu crno-bijelih slika na bijelom platnu. Čudila su se kreveljenju elegantnih muškaraca počešljanih na stranu. Maleni je dječak neobični prizor promatrao s divljenjem. Jedina briga koja ga je morila u tome trenutku bilo je pitanje otkuda dolaze svi ti nepoznati ljudi koji neumorno plešu ispred njega. Prizor ga je opčinjavao, a njegove su plave oči na platnu tražile skriven prolaz kroz kojeg su se strani gosti ušuljali u dvoranu.

Pogled mu je zastao na zraci svjetla koja je rezala tamu kinodvorane neposredno iznad njegove glave. U taj je mah pomislio da je pao crijep. Začuđen, osvrtao se oko sebe pitajući se zašto nikome ne smeta rupa kroz koju sunce šalje svoje pozdrave. No onda se prisjetio tamnih oblaka i zaključio kako je neobično da je svjetlost tako jaka. Ponovno se okrenuo, zaškiljio i shvatio da svjetlost ne dolazi s krova, već iz malog prozorčića u stražnjem dijelu prostorije. Zapanjen, zapitao se zašto se sunce skriva iza zida. Još mu je čudnije bilo zašto baš u malo gradišćansko kino sunce šalje svu tu silu zvukova, slika i pokreta. Ta su ga pitanja morila sve do ponovnog posjeta novogradišćanskom kinu. Tada je, ohrabren od majke, pokucao na vrata projekcijske kabine. Na njegovo čuđenje, vrata nije otvorilo sunce već nasmijani čovjek uskog lica i duge brade. Vidjevši okretanje bučnog aparata u uskoj kabini, naučio je što je to kinoprojektor. Nakon ove zgode, iako premalen da shvati svu kompleksnost filmske proizvodnje, shvatio je da i on želi postati umjetnik.

Tako je Gregl 1957. godine završio Kinematografsku školu u Zagrebu te je te iste godine započeo svoju karijeru snimatelja crtanih filmova u Zagreb filmu. U vrijeme bivše države radio je kao snimatelj i majstor za specijalne efekte (trik-majstor) za Jadran film i Kinoteku, a svoju je predanost hrvatskoj filmskoj industriji nastavio kao slobodni filmski djelatnik na brojnim igranim, dokumentarnim i animiranim filmovima. Zbog svog doprinosa restauraciji hrvatske filmske baštine biva prozvan “jedinim pravim hrvatskim filmskim restauratorom”.