Milojko Vucelić, slavni inženjer NASA-e, rođen je davne 1930. godine u Garešnici. Njegov je otac radio kao željeznički nadzornik zbog čega se obitelj često selila. Kao petogodišnji dječak promatrao je vlakove kako dolaze do željezničke stanice Mišulinovac kod Velikog Trojstva. Svakodnevno je s ocem odlazio u nadzor pruge, a najviše se iščuđavao glomaznim pećima iz obližnje ciglane. Postao je zadivljen tehnologijom, a tada još nije mogao ni sanjati da će upravo on jednoga dana iz kontrolnog stožera u Houstonu rješavati kvarove na letjelici koja će spustiti prvog čovjeka na Mjesec.

No bez problema je sanjao o tome da ljudi odlaze na Mjesec. Maštu mu je uzburkala priča Julesa Vernea, Put na mjesec u kojoj se ljudi topovima ispucavaju do Zemljinog najbližeg svemirskog tijela. Postao je opsjednut pojmom letenja. Dugo je smišljao kako bi i on mogao doživjeti bar djelić tog čudesnog iskustva o kojemu je slušao na radiju.

Te su godine bile mučne za stanovništvo Kraljevine Jugoslavije. Imali su najniži dohodak po glavi u cijeloj Europi, a većinu obradive zemlje i tvornica posjedovali su stranci. Ni obitelj Vucelić nije bila izrazito imućna, no Vucelićeva nevjerojatna sposobnost improvizacije koja je toliko godina kasnije omogućila da se astronauti uvijek uspješno vrate kući, postojala je od malena.

Naime, dječaku je za oko zapeo očev veliki crni kišobran. Njegov je dječji um u tom predmetu vidio sasvim dobar potencijal za letjelicu. Pa kako mogu letjeti likovi iz Verneovih priča, tako može i on. Skupio je hrabrost, išuljao se iz kuće te se nečujno popeo željeznim stepenicama koje su vodile na tavan obiteljske prizemnice. Visina uske terase nije bila velika, ali je bila dovoljna za to da mali pilot ostvari svoj dugo maštani san. Ipak, koordinate nisu bile ispravno procijenjene, stoga se Vucelićeva letjelica umjesto da se vine u zrak, spustila ravno u pod. A i Vucelić skupa s njom. Mali je pilot nasreću ostao skoro pa čitav, a kratkotrajna sreća zbog kratkog leta pretvorila se u plač i jauk. Majka ga je uplakanog i krvavog odvela u bolnicu, a ožiljak na bradi doživotno ga je podsjećao na njegovo prvo lansiranje.

Čini se kako Vucelić nikada nije izgubio tu svoju hrabrost, kreativnost i ustrajnost. Sjedeći četrdeset i četiri godine kasnije s Geneom Krantzom, direktorom misije Apollo u kontrolnoj sobi u Houstonu, promatrao je slijetanje modula na Mjesečevu površinu. Krant mu je u deliriju rekao: – Nemoguće, mi smo tamo na Mjesecu! – Nasmiješivši se, Vucelić mu je mirno odgovorio: – Nemoguće, to je naš cilj! –

Cijelog se života Vucelić prisjećao svog djetinjstva i podsjećao na to kako je kao dječak morao bolno pasti na zemlju kako bi jednoga dana nekoga poslao na Mjesec.