Moj tata Nikola je kao dijete od 4 godine ostao bez svoga oca Jandre koga su ubili partizani dok je branio grad Gospić od njihove najezde.

Vrlo brzo je morao odrasti i pomoći svojoj majci u poslovima kao i sva ostala braća i sestre s obzirom da ih je bilo devetero.

Kao mladić je radio na izgradnji brane u Kosinju. Kasnije je morao na dvogodišnje odsluženje vojnog roka krajem 50-ih godina.

60-ih godina je tata upoznao mamu te su se oženili imali nas sedmero djece. Živjeli smo u stanu u Perušiću, tata je radio a mama je bila domaćica.

Stari je imao nadimak Čarli, meni je to baš fora nadimak bio, ali ćaća ga baš nije volio, nas djecu su nekada zvali Čarlijevi anđeli.

Nažalost jedno dijete su moji roditelji izgubili kao malu bebu i sin Joso odnosno moj brat je poginuo u nesreći 1995. godine.

Sve je to ostavilo traga na mom ocu, odao se alkoholu i ispaštala je cijela obitelj zbog toga.

Radio je 80-ih godina na pilani u Perušiću, te ga je na tom radnom mjestu dočekao početak domovinskog rata.

Uključio se u obranu svoje domovine odmah u rujnu 1991. godine, a 1992. godine je bio lakše ranjen.Kada je razvojačen, vratio se svome poslu još nekoliko godina i onda je otišao u mirovinu, ne vojnu, nego civilnu i imao je zapravo mizernih 1500 kuna mirovine i dobivao je za ranjavanje dodatak od 80 kuna, to je pretužno, ali neki hrvatski branitelji su prošli još gore.

Mi smo svi od djece kada smo odrasli otišli svatko svojim životnim putem, mama se u međuvremenu razboljela i umrla nedugo nakon toga od opake bolesti i vjerujem od tuge za kćeri i sinom, i ćaća je na kraju od jako velike familije ostao živjeti sam.

Umro je u 67. godini od moždanog udara.Nažalost nije umro kod kuće okružen svom svojom djecom nego je umro u bolnici u Rijeci!!

Počivao u miru Božjem ćaća i neka ti je laka hrvatska zemlja!!🙏😢🇭🇷