Zoran Gruber bio je jedino dijete Anice i Ilije. Rođen je u selu Migalovci, a odrastao je u Eminovcima kraj Požege. Ondje je završio osnovnu i srednju školu u kojoj je stekao zvanje strojarskog tehničara.

Njegovi ga suborci opisuju kao smirenog čovjeka ugodnog glasa u kojemu se otkrivao njegov čvrst stav i karakter. Fizički je bio srednje visine i vitak, prepoznatljiv po svojoj svjetlosmeđoj kosi i uskome licu. Suborci i prijatelji zvali su ga Grubi.

Već 1990. godine prepoznao je opasnost u kojoj se nalazila njegova zemlja. Sa skupinom požeških mladića otišao je u Zagreb gdje se prijavio u postrojbe HOS-a. Njegov suborac iz Jedinice za posebne zadatke „Rakitje“ Josip Širić prisjetio se dana koji im je promijenio život.

„Među nama je bio jedan mladić Gruber Zoran koji je došao sa mnom iz Požege. Bio je iz miješanog braka, otac mu je bio Srbin, a majka Hrvatica. Sjećam se kad je ispunjavao upitnik pri prijavi u MUP, on se izjasnio jadan kao Jugoslaven. Tako je čovjek napisao i neki su onda mislili da je doušnik. Ja sam njima rekao da on je došao s nama i da on želi stvarat hrvatsku državu. Ubrzo je stekao povjerenje svih, a osobito zapovjednika.“

Najprije se borio u Pakracu i na Plitvicama, a početkom kolovoza 1991. godine s „Tigrovima“ je stigao u Vukovar. Išao je tamo gdje je bilo najpotrebnije. Područje koje su „Tigrovi“ pokrivali pod zapovjedništvom Zlatka Horvata protezalo se od Trpinjske ceste preko Ličke, Nove i Stare Banijske do Borovske ceste, odnosno punkta „Slon“.

Nakon pogibije zapovjednika Horvata, Zoran je preuzeo zapovjedništvo „Tigrova“. Pamte ga kao hrabrog, hladnokrvnog i talentiranog zapovjednika, specijaliziranog za borbu protiv tenkova. Ni pod kojim slučajem nije želio napustiti grad.

Početkom studenog u borbi je ranjen u rame. Po sjećanju njegovih suboraca sam se izvukao iz napadnutog područja, a potom mu je pružena prva pomoć. Odveden je u pričuvnu bolnicu Borovo Commerce, a zbog težine ozljeda prebačen je u vukovarsku bolnicu. U njoj je dočekao pad grada.

Branitelj Vilim Karlović prisjetio se Zoranova junaštva i dostojanstva koji su ga pratili do samoga kraja. U Vukovarskoj bolnici, predosjećajući proboj i osvetu neprijatelja, upitao je svoga suborca: –Jesi li ti sebe naplatio, zemljače? –, a kada mu je ovaj odgovorio potvrdno, rekao mu je: – Ma onda se ne sikiraj –.

Životna mu je želja bila da Hrvatska postane međunarodno priznata država, ali, nažalost, to priznanje nije dočekao...

Zajedno s mnogim ranjenicima, liječničkim osobljem i civilima, odveden je iz vukovarske bolnice. Mučen je na Ovčari. Ubijen je i ukopan u masovnoj grobnici, a obitelj tek godinama kasnije saznala za tragičnu sudbinu njihova sina jedinca – jednog od najvećih hrvatskih junaka. Ulica u mjestu Eminovci u kojoj je odrastao heroj iz obitelji Gruber, nazvana je njegovim časnim imenom.