Neobična ljubav

– Mogao sam je prepoznati bilo gdje. I ona je mene mogla pronaći na svakom mjestu –

Paragraph image 702

Tesla je bio veliki ljubitelj ptica, posebice golubova. Odmalena je znao njegovati bolesne ptice te ih je, po ozdravljenju, puštao natrag u prirodu. Njegova opsesija uvećala se i u starosti. Posljednjih deset godina života proveo je u hotelu New Yorker na Manhattanu, u sobi 3327. U to vrijeme ovaj je hotel bio najviše njujorška zgrada i to s vlastitim generatorom električne energije koji ga je opskrbljivao. No Tesla je živio skromno.

Svakodnevno je posjećivao Bryant Park u blizini Times Squarea gdje je hranio na tisuće golubova. Bila je to njegova opsesija. Prema jednoj priči, Tesla je iznenada nesta tijekom ceremenije na kojoj jetrebao primiti Edisonovu medalju u Klubu elektroinženjera. Ugledni odbor i auditorijum čekali su Teslu da se pojavi, no njega nije bilo. U potragu je krenulo desetak ljudi. Našli su ga u Bryant Parku.

O'Neill, jedan od sudionika potrage, ispričao je: – [Tamo] je stajao impozantan Teslin lik, noseći krunu od dva goluba na glavi. Ramena i ruke bile su mu ukrašene s još njih desetak, a njihova bijela ili blijedosiva tijela stvarala su snažan kontrast s njegovim crnim odijelom i crnom kosom. Na objema njegovim ispruženim rukama nalazila se po jedna ptica, dok su naizgled stotine drugih pravile živi tepih na tlu ispred njega, skakućući i kljucajući ptičje sjeme koje je rasipao. Behrend je želio pojuriti, otjerati ptice i odvući Teslu u gledalište. Nešto ga je natjeralo da stane. Takav nagli postupak činio se gotovo svetogrđem. –

Nakon što je 1937. godine ozlijeđen u automobilskoj nesreći, noge su ga slabije služile. Tada bi plaćao kurira Western Uniona da umjesto njega rasipa mrvice po parku za njegove ljubimce. No jedna se golubica izdvajala. Teslini prijatelji O'Neil i William Lorens ispričali su priču o jednoj bijeloj golubici koju je Tesla posebno volio. Ovako ju je opisao:

“Hranio sam golubove, na tisuće njih, već godinama. Tisuće njih, tko bi ih sve zapamtio. Međutim, bio je jedan golub, divna ptica, bijele boje sa svjetlosivim pjegama na krilima: on je bio nešto posebno. Bila je to ženka. Mogao sam je prepoznati bilo gdje. I ona je mene mogla pronaći na svakom mjestu. Trebalo je samo pomisliti na nju, da ju pozovem i ona bi doletjela. Ja sam je razumio i ona je razumjela mene. Volio sam tu golubicu. A onda, jedne noći dok sam u mraku ležao na krevetu, i kao obično rješavao neke probleme, uletjela je kroz otvoren prozor i sletjela na moj stol. Znao sam da sam joj potreban, htjela je da mi saopći nešto važno, pa sam ustao i otišao do nje.

Gledao sam je i znao da želi da mi kaže – da će umrijeti. A onda, kad sam to shvatio, vidio sam svijetlo iz njenih očiju – snažan snop svjetlosti. Da, bila je to stvarna svjetlost, snažna, blistava, zasljepljujuća svijetlost. Kada je moja golubica umrla, nešto je nestalo iz mog života. Do tada sam bio sasvim siguran da ću završiti sve svoje zamisli, iako sam imao ambiciozan program, ali kad je golubice nestalo znao sam da je moje životno djelo okončano.”

Posljednji patent koji je prijavio njujorškom uredu za patente bio je najneobičniji od svih prethodnih. I on pokazuje koliko je Tesla doista brinuo o pticama. Bila je to – hrana za golubove.

Tesla je umro u spomenutoj sobi u osamdeset i šestoj godini života. Njegov se pepeo čuva u urni sferična oblika, Teslinom najdražem geometrijskom tijelu, u Muzeju Nikole Tesle u Beogradu.

Sljedeće

Postani Čuvar Uspomene i sačuvaj životne priče.

Besplatno preuzmi za iOS i Android.

©2023 Spiritus Memoria. Sva prava pridržana.