Svake se godine, oko Tijelova, u malom mjestu Kostanjevcu podno Žumberačke gore održava malonogometni turnir u čast palom heroju. Junaku koji je početkom sukoba devedesetih hrabro pošao braniti svoju Domovinu.

Njegovo je ime Petar Šinković, a prijatelji i suborci zvali su ga „Peco“. Rođen je u obitelji Slavice i Tome Šinkovića kao najmlađi od troje djece.

Po struci tesar, na dan kada se prijavio u Jedinicu za posebne namjene MUP-a Republike Hrvatske imao je samo dvadeset i tri godine.

Nakon osnivanja, prešao je u Zbor narodne garde od koje se formirala Prva gardijska brigada popularno zvana „Tigrovi“. Sa svojom je jedinicom Petar prošao mnoge terene. Borio se u Pakracu, Petrinji, Kostajnici, Aljmašu…

Nakon pada Aljmaša imao je izbor. Mogao se vratiti kući. No Petar, a u ključno vrijeme, 7. kolovoza 1991. godine odlazi u Vukovar. Obitelji nije rekao gdje ide, nije želio da strahuju.

Prije no što će otići braniti grad heroja, Petar je tri dana proveo kod kuće. Majci je tada ostavio novčanik, a bratu je povjerio da sredi neke stvari. Znao je kuda ide, a vjerojatno je i slutio da se iz tog pakla možda neće vratiti.

Svoje je posljednje tjedne proveo na Trpinjskoj cesti, hrabro braneći Vukovar. Bio je omiljen među suborcima, a posebno se sprijateljio s braniteljem Ivanom Dujmovićem. Međusobno su se zvali „Pajdo“, a željeli su se i pokumiti.

No kobnog 14. rujna '91. neprijatelj je proveo iznimno jak napad na položaje na Trpinjskoj cesti. Toga je dana, svima omiljen mladić sa Žumberka pogođen u lice. Preminuo je neposredno nakon ranjavanja, dva dana nakon što je napunio dvadeset i četiri godine.

Njegovo tijelo, zbog silnih napada, nije moglo odmah biti izvučeno. Petar je tako pokopan u masovnoj grobnici. Obitelj dugo nije znala za Petrovu sudbinu. I kada je stigla vijest o pogibelji, u sebi nosili zrnce nade. Vjerovali su kako je Petar, čije tijelo nije nađeno, možda još uvijek negdje, ako i u logoru, ali barem živ.

Srce im je slomljeno 1997. godine kada je, otkrivanjem masovne grobnice, pronađeno i tijelo njihova brata i sina. Oko vrata je imao srebrni lančić, a na prsima pancirku. Rane su odgovarale, prijelom na ruci je odgovarao opisu, no još uvijek je postojala sumnja…

Pregledavajući tijelo, u džepu njegova prsluka liječnik je pronašao jedan mali ključić. – Ako odgovora našim vratima, to je Petar. – rekao je njegov brat Tomo.

Otvaranjem vratiju obiteljskog doma, zatvorena su vrata nade da je Petar još uvijek živ. No kao ključ bravi, Petrova priča savršeno odgovara priči heroja.

Bio je on hrabar vojnik i čovjeka kojeg njegova Domovina nikada neće zaboraviti. Njegova hrabrost i žrtva živjet će u srcima ljudi, a njegovo će se ime spominjati generacijama koje dolaze, kao simbol hrabrosti i domoljublja.