Talijanski putopisac Giuseppe Antonio Costantini, boraveći na Hvaru, skupljao je bizarne i zanimljive pučke anegdote. Tijekom svoga izleta u Split čuo je usmenu pripovijest o ljubavnoj zgodi iz Marulićeve mladosti. Zapisao ju je 1732. godine. Priču je naslovio „Kazna razvratnosti“ i objavio u knjizi „Kritička, zabavna, moralna, naučna i stručna pisma“ koja je bila iznimno popularna diljem Europe.

Neki splitski knez u svojoj je kući imao kćer ili sestru. Po pričanju, s njom su ljubakala dva mlada plemića, jedan iz obitelji Papalića, a drugi imena Marko Marulić. Njihova se ljubavna veza razvila toliko da su mladići kriomice posjećivali djevojku kroz prozor. Taj je prozor gledao prema uličici koja danju nije bila veoma prometna, a noću je bila prazna.

Zabranjeno ljubakanje djevojke i dvojice muškaraca potrajalo je nekoliko mjeseci. Žena je izmjenice uvodila prijatelje u sobu. Jedne je večeri ulazio prvi, a druge drugi. Sve do jedne večeri.

Te je večeri bio red na Maruliću da uđe u djevojčinu sobu. Papalić ga je molio i preklinjao da pusti njega. On će mu, zauzvrat, dopustiti da se penje druge dvije ili tri noći, ako to bude želio. Marulića nije bilo lako nagovoriti. Ipak, udovoljio je Papaliću i njegovoj želji.

Papalić se, stoga, uz Marulićevu pomoć popeo u sobu. Potonji je strpljivo čekao na ulici. Začas je prošlo sat vremena. No Papalić nije silazio. Marulić se pomalo ljutio na prijatelja, ta neće ga čekati cijelu noć! Uskoro su prošla i dva puna sata, a Papaliću nije bilo ni traga. Pisac je postajao nestrpljiv.

Uskoro je počela svicati zora, a iz sobe nisu dolazili nikakvi zvukovi. Marulić je čekao svoga prijatelja. U njemu je polako rastao strah. Naime, nije želio da Papalić iznenada siđe dok su na ulici ljudi pa da se, na svjetlu dana, otkrije teški prijestup. Dok je tako stajao neodlučan i zabrinut, Marulić je krajičkom oka vidio kako s visine pada neka masa. Objekt je, udarivši u tlo, proizveo veliku buku.

U prvi je mah Marulić pomislio da je to njegov prijatelj, nesretnim slučajem ili zbog žurbe, pao s prozora. Osvrnuo se. No na ulici nije ležao Papalić, već jedna velika vreća. Čas kasnije, bačen s visine na vreću, pao je i koloturnik. Drhteći, Marulić se približio neobičnoj vreći. Nevoljko ju je odvezao. Ono što će u njoj vidjeti, promijenit će mu život.

Marulić je, otvorivši vreću, ugledao prijateljevu glavu odsječenu od tijela i čitavo njegovo tijelo isječeno na komade. Zbog groznog se prizora umalo onesvijestio. No strah za vlastiti život nadvladao je osjećaj gađenja.

Marulić je vreću odnio do susjednoga trga. Pozvao je nosača koji se našao u blizini te mu je, pretvarajući se da je u vreći nešto drugo, natovario teret na rame, skrivajući koloturnik. Marulić je nesretnog prijatelja pokopao u vlastitoj kući.

Prema predaji, pokajavši se zbog vlastitih grijeha i razmišljajući o Božjoj naklonosti koja ga je sačuvala od smrti koja je zamalo izbjegao, Marulić se povukao na otok Šoltu. Tamo je živio u samotničkom životu i pustinjaštvu, čineći pokoru za svoje prijestupe.

Istinitost ove predaje nije potvrđena, a moguće je da je inspirirana svetačkim legendama koje su u ono vrijeme kružile Europom. Pisac je u mladosti doista svoje stihove posvećivao nekoj uglednoj djevojci, a u Božičevićevoj biografiji stoji kako je pisac na Šolti živio isposnički, bičujući se i kažnjavajući za svoje grijehe. No razlog njegova kreposna života, nigdje nije objašnjen…