Neobična životna priča Sarajlije čudnog imena, počela je u vrijeme Drugog svjetskog rata. Mladi talijanski vojnik Osvald Monteno u to je vrijeme biciklom pokušao pobjeći iz Italije. Nadobudnog dezertera uskoro su uhapsili i on je, po kazni, poslan u Sarajevo kao okupator.

Ipak, sudbina je htjela da je mladi vojnik više ljubovao no što je ratovao. Upoznao je Sarajku Bahriju i odlučio napustiti svoj stari život, svoju obitelj u Italiji i ostati u gradu na obali Miljacke. A već u rujnu 1948. godine rođeno im je prvo dijete – sin za kojega je otac želio da nosi bosansko ime i talijansko prezime.

Tako je Kemal Monteno djetinjstvo proveo na brdu iznad stadiona Koševo. Osvald i Bahrija radili su na stadionu – otac je izdavao kopačke i lopte, dok je majka prala dresove. Živjeli su u skromnoj baraci, na brdu iznad stadiona. Obitelj Monteno nastanila se na verandi, a odmah ispod njih živjela je jedna romska obitelj. Kemo je pripovijedao kako je više vremena provodio u njihovu stanu nego u svojoj kući. – Volio sam njihov način života, veselje koje je uvek bilo prisutno u njihovom domu i pjesme koje su pjevali. Oni su me naučili šta je muzika, pjesma, ali i šta je ljubav – rekao je.

Za maloga dječaka odrastanje na stadionu bilo je san snova. Naravno da je odmalena zavolio nogomet. – Ako nisam šutirao šest sati dnevno, smatrao sam da mi je taj dan propao. – znao je reći. Tako je poznati Sarajlija svoj prvi nastup imao na Koševu. U dresu pod brojem 8, maštao je da će jednoga dana zamijeniti najveće igrače toga doba. No mali je Kemo zbog nogometa je zapostavio školu.

Jednog je dana, nakon roditeljskog sastanka, Osvald Monteno ljutito odmarširao treneru i rekao mu da Kemal već pola godine nije bio na nastavi. Na sljedećem treningu, trener je tužnog Kemu poslao ravno kući.

I tako je, htio-ne htio, propala njegova nogometna karijera. No ubrzo je shvatio da mu odlično leži i njegov drugi hobi – pjevanje. Od djetinjstva je bio okružen pjesmom. Kako je otac znao samo talijanski, pjevao mu je šansone, dok mu je majka, kada bi čistila stan ili prala prozore, obvezno pjevala sevdalinke.

Tako su dječaka odličnog sluha već u osmom razredu prijavili na natjecanje mladih pjevača amatera. U žiriju je bio Kornelije Kovač koji je u to vrijeme došao u Sarajevo na studije. Mladi je kompozitor prepoznao Kemalov talent i pozvao ga da s njim snimi pjesmu za festival u Subotici. Tako su zajedno otišli u studio.

Pobijedio je na festivalu, a već se tada počelo pričati o Sarajevskom mladiću lijepog glasa. No pravi je uspjeh uslijedio tek 1967. godine, Keminim odlaskom na festival „Vaš šlager sezone“. Debitirao je s pjesmom „Lidija“, a kao markantan i zgođušan gimnazijalac osvojio je srca publike i odnio čak dvije nagrade – za najbolju kompoziciju i najboljeg pjevača. Tada mu je karijera uzletjela, a mladiću se posrećilo i u ljubavi.

Hodajući sarajevskim Korzom, ugledao je Branku. Kasnije ju je opisao rekavši da je bila lijepa i jednostavna, nalik na Twiggy, ali plava! Rodila se ljubav na prvi pogled. Branka nije znala da je on mladi pjevač u usponu, to joj je tek kasnije objasnila prijateljica. Počeli su se zabavljati, sve dok Kemo nije morao u vojsku.

Nastavili su se dopisivati, a u vrijeme Keminih usamljenih vojničkih dana nastala je pjesma „Jedne noći u decembru“. Kazao je kako tada nije imao para pa je Branki za rođendan napisao pjesmu. Smislio ju je na straži, zapisao na kutiji cigareta i poslao u Sarajevo.

Nakon što se vratio iz vojske, Branka i Kemo su cijele dane provodili zajedno. Sve dok Brankinoj majci nije prekipjelo i ona nije rekla: – Djeco, ovako više ne može! – Tada je Kemo rekao da će se vjenčati u lipnju. Otišao je u Jugoton i uzeo predujam ugovora, od kojeg je proslavljen pir. U počecima je mladi par živio kod Keminih roditelja, a kada se rodila kći Adriana, kupili su stan.

Uskoro je Kemo počeo nizati hitove, a njegove su antologijske pjesme i ploče obilježile 70-e godine prošlog stoljeća. Prvi njegov album nosio je naslov „Muziko, ljubavi moja“, a osamdesete je započeo albumom „Za svoju dušu“, na kojemu se nalazi svevremenska pjesma „Nije htjela“. Nju je, kako je otkrio, napisao za svog prijatelja pjevača koji je imao ženu i bio vrlo poznat i cijenjen, ali je njegova supruga voljela drugog pjevača i njegove pjesme, zbog čega se je zatražio razvod!

No Kemal i Branka nisu dijelili istu sudbinu. Ostali su zajedno i tijekom teških 90-ih kada je Kemal morao gledati kako se uništava njegov voljeni grad. Odbio je nekoliko poziva da izađe iz Sarajeva, a tada je i objavio simboličnu pjesmu „Pismo prijatelju". Spot te antiratne pjesme jedan je od najljepših, ali i najjednostavnijih spotova, snimljen na stubištu sarajevskog FIS-a. Pjesma poznatija kao „Da ti roknu samo dvije“ ubrzo je postala neslužbena himna ranjenog grada, a mnogi se Sarajlije prisjećaju kako su pjesmu hvatali na radiju u rijetkim trenucima kada je u gradu bilo struje…

Kemal je posljednjih petnaest godina proveo u Zagrebu gdje je stvarao albume, snimao mnoge duete te punio dvorane. U četrdeset godina karijere napisao je više od 250 pjesma, od kojih su mnoge postale antologijske. Sve to vrijeme održao je prepoznatljiv glazbeni stil kojega mnogi opisuju kao spoj talijanske šansone i sevdalinke. Kao da su se u njemu stopila dva svijeta.

Keme se svi sjećaju kao obiteljskog, prizemljenog i šali sklonog čovjeka koji je uvijek bio tu za „raju“, a kako je rekao, na pozornici je tek postajao Kemal Monteno! „Šta je život neg' sreća i tuga, prazan kofer, krivudava pruga, nađeš ljubav, nađeš druga, a vjetrovi pušu sa sjevera i juga, tako su i mene donijeli.“ Kako je došao, tako je i otišao.

Kemal nas je napustio s vjetrom, iznenada, u siječnju 2015. godine. U naslijeđe nam je ostavio mnoštvo bezvremenskih pjesama u koje je utkao svoj život, mladost predratnog Sarajeva i doživotnu ljubav prema umjetnosti koja je uvijek spajala, a nikada dijelila.