S početkom granatiranja, Vukovarčani su se spuštali u podrume. Isprva je to bilo jednom do dva puta dnevno. Zatim nekoliko puta dnevno. A potom, odjednom, cijeli su im se životi preselili u podrume.

Radio Vukovar postao je radio iz podruma. Neprestano su ga selili u bijegu od granata. No, niti tijekom silnih raketiranja, jedan glas nije utihnuo. Ispočetka je to bio glas prkosa, a kasnije je to postao jedini glas istine iz potpuno opkoljenog Grada.

Za Vukovarčane, ali i za cijelu Hrvatsku čuti Sinišin glas značilo da je grad još živ. Bilo je to ohrabrenje, spas.

Prije rata, spiker Radio Vukovara Siniša Glavašević bio je veseo i duhovit mladić. Kada bi kolegica novinarka Alenka pustila Tinu Turner, plesao je za mikrofonom., a svoja bi javljanja uvijek završavali sa Sinatrom i njegovom pjesmom “My Way”.

Početkom devedesetih, morao je odabrati svoj put. Umjesto da bude prosječan i u strahu pobjegne na sigurno, on je prkosno odlučio ostati. S ljubavlju je radio svoj posao i odlučio ga je tako raditi do kraja. Tijekom tri mjeseca duge i opasne borbe svakodnevno je podnosio izvještaje o stanju u opkoljenom gradu. U njemu je pisao priče, vodio emisije. Održavao ga je na životu.

Kako bi održao moral, svojim je sugrađanima na radiju svakodnevno čitao priče o temeljnim ljudskim vrijednostima u koje nikada nije prestao vjerovati.

Na svoj 31. rođendan, 4. studenog 1991. godine, odlazeći u vukovarsku bolnicu kako bi sakupio podatke za izvješće, Siniša je ranjen krhotinom granate. Nakon toga ostaje na liječenju u bolnici.

Usprkos potpisanom sporazumu o evakuaciji bolnice, koju je trebao provesti Crveni križ, JNA ignorira sporazum, preuzima bolnicu te Sinišu i ostale ranjenike odvodi u nepoznato. Gubi im se svaki trag. Glas nade je zauvijek utihnuo.

Sinišino tijelo ekshumirano je na Ovčari u veljači 1997. godine. Ovaj mladić svojom je hrabrošću postao simbol hrvatskog ratnog novinarstva. Glas istine koja nikada ne umire.