Elvis hrvatskih branitelja

Karizma i glas riječkog „Kralja Rocka“ bili su jači od granata. Na više od 300 nastupa Roni bi napravio „Feštu na palubi" na koju su svi bili pozvani.

Paragraph image 1907

Kakva bi bila riječka rock scena šezdesetih i koji bi veseljak svojim nastupima dizao moral hrvatskih vojnika da mali Roland nije tog ljeta nezgodno pao i ozlijedio nogu?

No počnimo ispočetka. U srpnju 1943. godine na svijet je došao Roland Šuster, prvo i jedino dijete Vilme i Ane. Rođen je u veoma ambicioznoj i uspješnoj obitelji. Naime, Vilim je bio pravnik, a majka Ana bila je trenerica i europska prvakinja u kuglanju.

Nadarenost za sport Roland je naslijedio od svojih roditelja. Tako je kao mladić trenirao atletiku. Bio je juniorski prvak na 100 metara, a čekala ga je obećavajuća karijera. Nažalost, dogodila se nesreća. Prilikom jednog treninga je nezgodno pao i ozlijedio nogu, zbog čega je morao odustati od sportske karijere.

Iako se to činilo kao smak svijeta, Roland je utjehu ubrzo pronašao u svojoj drugoj ljubavi – glazbi! Nakon završetka srednje kemijske škole u Rijeci, postao je glavni vokal grupe „Sonori“. Sonori su bili jedni od prvaka jugoslavenskog rocka. Prvi su puta nastupili 1962. godine, a bili su miljenici riječke mladosti, posebice gimnazijalaca i njihovih „žurki“.

Svirali su Shadowse, Elvisa i Beatlese, a ljetna sezona otvorila im je prilike za svirke na terasama mnogih hotela na sunčanom Jadranu. Rolandov prepoznatljiv glas i karizma gurala ih je naprijed, stoga su ubrzo izdali i vlastitu ploču ubilježenu u povijesti kao prvi diskografski zapis riječkog rocka.

Na njihovom prvijencu posebno se isticao bezvremenski hit „Fešta na palubi“. Moderna rokerska plesna skladba je na festivalu „Melodije Istre i Kvarnera“ osvojila treću nagradu. Slike iz onoga vremena svjedoče o pretrpanim plesnim dvoranama, vrućoj atmosferi i Ronijevim scenskim akrobacijama.

Rolandu je njegova prepoznatljivost omogućila da uskoro prijeđe u lovranski sastav „Riviera“, a potom i u „Kockare“. Kockari su najčešće svirali po brodovima, na brodu Barba Rude, na Jedinstvu, a jedan od zanimljivijih nastupa bio im je onaj u Libiji gdje su svirali kao band na hotelskom brodu.

Uskoro je talentirani Roland dobio poziv iz zagrebačkog kazališta „Komedija“ da postane dio njihove glazbene postave. Tada je pošao put Zagreba. Oženio se s Đurđicom, profesionalnom plesačicom u ansamblu LADO, a imao je kćer Rominu te sinove Roberta i Zorana.

S početkom Domovinskog rata, hrvatski su umjetnici osjećali potrebu da se uključe u obranu Domovine. Iako ih je mnogo već bilo u ratu, dio njih je vjerovao kako u borbi najviše mogu pridonijeti upravo umjetnošću. Uskoro je raspisan poziv.

Roland je bio jedan od stotinjak umjetnika odabranih da oforme Satniju „Hrvatski umjetnici“. Kažu kako je satnija po svom obliku i značenju nezabilježena postrojba u povijesti ratovanja. Pripadnici su imali vlastito lovačko ili osobno oružje te su se uvježbavali u učeničkom domu „Franjo Bučar“ u Zagrebu. Prije polaska u borbu, o svome su trošku izradili osobne identifikacijske pločice na kojima je pisalo njihovo ime i krvna grupa. Naime, bili su svjesni opasnosti ovakve misije.

Roland je pripao skupini „Bilogora“. S njom je obilazio prve crte bojišnice te je pjesmom, vedrinom i blizinom bodrio duh vojnika. Slikar Dubravko Adamović, također član satnije, prisjetio se kako je izgledalo više od tristotinjak Rolandovih nastupa za hrvatske branitelje.

„Oni stariji sjetno su prihvaćali Ronijeve pozive da slobodno zapjevaju, a oni mlađi su s nevjericom alternirali „aerodromcima“. Hitovi, evergreeni; strani i domaći, pučke i narodne… I tako satima. Po dva, tri nastupa svakodnevno. I svaki se put bilo teško rastaviti…“

Roland je uza sebe uvijek nosio bilježnicu. Bila je njegov suputnik na svim ophodnjama i terenima, a u njoj se nalazio cijeli njegov glazbeni alter ego. Bila je to bilježnica s više od stotinu skladbi.

Bilježnica je tmurne noći i vlažne bunkere pretvarala u gala koncertne dvorane i plesnjake. Rolandov glas, gitara i saksofon nadglasali su praskove bombi u daljini, a on je svoje „goste“ provodio kroz pravi glazbeni vremeplov.

„Roni je, zapravo, znao sve. Everly Brothers su doista zvučala kao na crno-bijeloj snimci u današnjoj istoimenoj emisiji. Elvis i Fats također… Moody Blues, Yardbirds… Luis i Paul Anka… Sve je zvučalo kao i onda – šezdesetčetvrte, pete, šeste…“

Satnija je raspuštena brzo, u proljeće 92. godine. Neki su se umjetnici vratili kućama, a drugi su, priključivši se drugim skupinama, pošli u borbu. Roland je uskoro teško obolio. Ipak, svoju je vedrinu i optimizam zadržao do samoga kraja. – Čujte, treba se veseliti! Treba, glumiti, slikati… – govorio je svojim prijateljima.

A njima se činilo kao da ih je još jučer zvao na barku. Roland je preminuo krajem siječnja 1994. godine. Ali njegov optimizam, ljubav prema životu, veselju i glazbi zauvijek će živjeti u stihovima koji se i dan danas pjevuše riječkim ulicama: „Gle tu fešta se sprema, plešimo još ove noći jer sutra već brodit ću poći, do zime tu me nima...“

5 srp 1943 — 24 sij 1994

roland šuster

"Ovaj Spiritus još nema svoga Čuvara uspomene. Pošalji zahtjev kako bi postao Čuvar i sačuvao sjećanje!"

Pogledajte Priče

Nema priča za prikazati.

Želite li dodati uspomenu na Roland?

Priče, fotografije, prijedlozi...

Add Memories Img

Postani Čuvar Uspomene i sačuvaj životne priče.

Besplatno preuzmi za iOS i Android.

©2023 Spiritus Memoria. Sva prava pridržana.