Rođen u Staroj Ploščici 1903. godine Đuro Sudeta često se u svojim pismima znao potpisivati i kao Sanja.

Po završetku osnovne škole u rodnom selu, Đuro odlazi na daljnje školovanje u zagrebačku donjogradsku gimnaziju iste godine kada započinje Prvi svjetski rat. Budući da nema sredstava za školovanje, Đuro živi izrazito siromašnim životom, preživljavajući na slaboj prehrani živeći u vlažnim podrumskim stanovima.

Ovakvi nepovoljni uvjeti života vode ka oslabljenju Đurina zdravlja te pisac obolijeva od tuberkuloze u četvrtom razredu gimnazije. Umoran, bolestan te gladan, Sudeta je bio učiteljski pripravnik prvog tečaja koji je glasio za izrazito zatvorenog u sebe i povučenog, neprestano obavijenog velom mraka. Svjestan svoje patnje i u slutnji na najgore, u svome kratkome životu upoznaje studenticu Katarinu Kristić kojoj posvećuje nekoliko pjesama u slovenskom lječilištu Topolšica gdje boravi od 1925-1926 godine. Nedugo zatim putuje u zagrebačku bolnicu na operaciju koja ne uspijeva te se nakon polaganja stručnog ispita u Križevcima vraća kući na posljednje ljetne praznike.

Krajem veljače 1927. bolestan Sudeta odlazi u koprivničku bolnicu u kojoj je preminuo 1927.godine.

Bez obzira na Sudetin život koji je bio veoma nalik njegovu „Sutonu“, u jednoj od njegovih korespodencija s učiteljicom Cecilijom Debač pronalazimo „kako misli da je sve kako treba biti te da se za promjenu i zaljubi i odljubi, ponekad ode u pustinjake, a ponekad flertuje i previše te kako možda gleda kroz vrućicu, ali za njega je glavno osjećaj, a ne logika.“

Ovakvim prijepisom Đuro Sudeta dokazuje jednu stvar u vezi malenoga čovjeka – iako je svaka muka njemu najveća, postoje i te natruhe, ta zrnca sreće ponekad, tamo negdje usred najmračnijeg dana, koja nas podsjete kako je lijepo biti živ i ovdje – u kakvome god se stanju nalazili.