Antun Čibarić, heroj Domovinskog rata, rođen je u Androvcu na Kosovu. Bio je četvrti u velikoj sedmeročlanoj obitelji Cecilije i Mike Čiber.

Antun kojega su odmilja zvali "Tuna" osnovnu je školu završio u Janjevu. Cijela je obitelj početkom 1970-ih godina doselila u Vukovar, u potrazi za boljim životom.

U Vukovaru su se Čibarići posvetili trgovini u kojoj su bili vrlo uspješni. Uskoro je Antun upoznao Vilku, svoju buduću ženu, s kojom se i ženi 1979. godine. Nije prošlo dugo, a obitelj se proširila za još četiri člana. Stanovali su u Slavonskoj ulici, onoj koju će Tuna uskoro braniti svojim životom.

Obitelj je na tržnicama u Vukovaru i Borovu naselju imala kioske za prodaju voća i povrća te je živjela mirnim životom.

S početkom rata, Antun 1990. godine pristupa rezervnom sastavu MUP-a. Na samom početku sukoba dragovoljno se uključio u obranu Domovine. Kada je počela bitka za Vukovar, Tuna i sva njegova braća priključili su se obrani grada.

– Tuna je bio poseban. Svojim borcima je rekao: „Ako ste gladni i žedni, ako što nađete u kući uzmite pojedite i popijte, ali ako što uzmete iz tuđe kuće ja ću biti taj koji će vas ubiti.“ Toliko je bio pošten. – prisjetio se njegov brat Mato.

Mato je zadnji puta vidio svoga brata 11. rujna. Tada je pred Mjesnu zajednicu Alojzije Stepinac u Borovu Naselju dovezao hranu. Okupila se cijela obitelj, a svi su bili kod Tune na ručku. Tada su se i svi fotografirali. Zadnji put.

– Ja sam se noću izvukao natrag prema Varaždinu gdje sam živio. Supruga me pitala kako su moji, a ja sam rekao da su svi živi i zdravi, no isto tako da oko Tune imam loš osjećaj. Nažalost taj se osjećaj pokazao opravdanim. – prisjetio se Mato.

Kobnog 14. rujna 1991. započeo je tenkovsko-pješački napad na Borovo Naselje, najžešći do tad. Dok su branitelji Trpinjske ceste pružali grčeviti otpor agresoru koja ih je napadao, Tuna se nalazio u Slavonskoj ulici koja je potpadala pod zonu njegove odgovornosti, kao prvi zapovjednik punkta. Bio je čovjek od povjerenja Blage Zadre.

Kada je uočio tenkove koji su nadirali iz smjera Trpinje zapovjedio je evakuaciju civila, ponajprije žene, djece i staraca koji su bili skriveni po podrumima kuća.

Tenkovi i pješaštvo bili su nezaustavljivi. Svojim je suborcima Tuna u bezizlaznoj situaciji zapovjedio da se povuku prema Bilogorskoj ulici, a on je ostao na punktu štiteći odstupnicu svojim ljudima. Pružao je otpor neprijatelju sve dok nije pogođen mitraljezom s tenka koji je ušao u ulicu, a potom, tek tridesetak metara od obiteljske kuće, istim tenkom nečovječno pregažen.

Nakon mirne reintegracije, ekshumacije i identifikacije, u lipnju 1998. godine Tuna Čibarić pokopan je na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru. Predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović, odlikovala je u studenom 2018. Tunu Čibarića. Posmrtno je odlikovan Redom kneza Domagoja s ogrlicom, za pokazanu osvjedočenu hrabrost i junaštvo u Domovinskom ratu.

Zahvaljujemo povjesničaru Borni Mariniću što je na svom portalu “Domovinskirat.hr” prikupio priče i podatke o stradalim hrvatskim žrtvama i braniteljima, na kojima je temeljen i ovaj tekst.