Buntovni je Krleža pao četvrti razred gimnazije i upisao vojnu akademiju u Pečuhu. U kasarni je proveo pet godina. Na kratkom otpustu, došavši kod ujaka Vuksana u Đurđevićevu 16, ugledao je plavokosu četrnaestogodišnjakinju. Njeno ime – Leposava, posve ju je opisivalo.

Dugo su ćaskali. No mladi se Miroslav morao vratiti u Mađarsku. Njegov buntovnički duh nije bio sklon vojničkom režimu te je, uoči Prvog svjetskog rata, pobjegao u Srbiju.

Želio je sudjelovati u Balkanskim ratovima, ponukan svojim unitarističkim idealima. Ipak, došavši u Beograd, jugoslavenske ga vlasti protjeruju optuživši ga da je špijun. On potom ponovno dolazi u Austro-ugarsku gdje ga izvršne vlasti privode i mobiliziraju kao domobrana. Šalju ga na istočnu bojišnicu.

Iako je poznat po značajnom antiratnom opusu, na pravoj je bojišnici proveo tek dva mjeseca. Brzo je bio ranjen i poslan na liječenje, nakon čega je dočekao kraj rata u pozadinskoj ratnoj službi u Požegi i Zagrebu. Živeći u Slavoniji, upoznao je Vukovarsku židovskog porijekla Editu. U nju se jako zaljubio, tražio ju je zaruke. No ona ga je, ne dvojeći, odbila.

Razočaran, u kolovozu 1917. godine dolazi u Zagreb ispred crkve svetog Marka. Nju je, još kao dječak, pohađao samo kako bi gledao djevojke. Dojmio ga je prekrasan zvuk orgulja, stoga je ušao. Tada je ugledao lijepu svjetloputu i plavooku plavušu koja je, u ono doba, važila za zagrebačku femme fatal. Prišavši bliže, shvatio je da je to, sada već odrasla i atraktivna Leposava. Ona će kasnije biti poznatija kao – Bela Krleža.

Postoji citat kojim ju je opisao, da je "imala punđu, šeširić, bijelu bluzu s čipkanim detaljima". Godinu kasnije dogodio se njihov sudbonosni susret na Zrinjevcu, gdje je ona šetala s prijateljicom. Krleža ju je zaustavio i rekao joj: – Mi se poznajemo, mogli bismo popričati! – i dogovorio sastanak sutradan na gornjogradskoj promenadi.

Dogodila se ljubav na prvi pogled. I nju je dojmio naočit mladić odjeven u svečano odijelo austro-ugarske vojske. Ali ništa nije išlo glatko. Belini roditelji oštro su se protivili braku. Djevojka je u to vrijeme tražila namještenje kao učiteljica, a Krleži su upravo zabranili izdavanje časopisa Plamen te je jedva preživljavao od svoga piskaranja.

Na spojevima su pili pivo, a Krleža je svoju odabranicu uspješno nasmijavao do suza. Bela je bila tvrdoglavija od Krleže te se, na očaj roditelja, odlučila udati za siromašnog pisca. Zbog ljubavi se čak i krstila na katoličanstvo jer je po ocu bila pravoslavka. Nakon dvije godine ljubovanja, mladi je par 1919. godine razmijenio prstenje na malom obredu kome su prisustvovali samo kumovi, Milan Begović i ondašnji Krležin prijatelj Ljubo Tadić.

Nakon toga krenulo je njihovo životarenje. Atraktivna Bela, poznata po temperamentu glumice, nije se najbolje snašla u ulozi provincijske učiteljice. Djeca su je neprestano živcirala, a posao joj je bio dosadan. Ipak, novopečenim mladencima se uskoro posrećilo jer im je tetka, preminuvši, ostavila u nasljedstvo stan sa zagrebačkom adresom.

Stigavši u Zagreb, Bela je odlučila upisati glumački tečaj. Svoje glumačke početke opisala je rekavši: – Osjetila sam te večeri da sam ponovno rođena i tada sam shvatila da je pozornica moj život! – Krležina Belica je 1928. godine postala je članicom Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, a proslavila se ulogom fatalne barunice Castelli u Glembajevima.

Tijekom svoje je karijere odglumila u mnogo Krležinih drama, a tijekom NDH je, unatoč svom srpskom podrijetlu, iznijela brojne glavne uloge. Naporne je radila financirajući i sebe i supruga. Naime, Krleža sa svojim pisanjem nije zarađivao osobito mnogo te je par živio relativno skromno. No sve se promijenilo uspostavom SFRJ. Krleža, kao velik komunist, često je ugošćivao doživotnog predsjednika i njegovu prvu damu. Uskoro se umjetnički bračni par preselio u vilu Gvozd gdje su ostali do kraja života, a ta je vila postala kultna zagrebačka umjetnička rezidencija. Ljetovali su na Brijunima, a tijekom razdoblja razdvojenosti slali su si pisma u kojima se najveći hrvatski pisac žalio na ljetnu žegu i na previše čeških turista na Jadranu.

U trenucima ljubavi, Bela je Miroslava zvala "Miško", a on nju "Belica". Dok su se pak svađali, jedno drugome bi se putem pisama obraćali sa Vi. Ona je njega oslovljavala s – "gospodine Krleža", a on nju s "Lepa Lukić". Svađa nije bilo toliko puno, jedina ozbiljnija trzavica koja je mogla ugroziti njihov brak bila je ona koja se dogodila prilikom Miroslavova odlaska u Varšavu. Tamo je upoznao je književnicu Sofiju Nalkovsku. Ona ga se izrazito dojmila te je za nju prijateljima govorio kako ni s jednom ženom nije mogao razgovarati kao s njom. Temperamentnu je Belu to jako razljutilo te je odbijala komunikaciju sa svojim Miškom.

Ovaj se njoj u to vrijeme obraćao službeno, većinom od nje traživši novac ili odjeću. Ipak, ono što se činilo kao avantura, nije uzdrmalo brak ovog poznatog para. Ostali su zajedno i u teškim trenucima razdvojenosti kada se Miroslav morao skrivati od ustaša te kada je bio izrazito siromašan jer mu je bilo zabranjeno objavljivati.

Par nije imao djece, a u svojoj su vili spavali u odvojenim spavaonicama. Spominjalo se kako je Bela imala nekoliko abortusa, a Krleža bi na pitanja o djeci izjavljivao: – Znam sve svoje u obitelji i nisam želio da mi djeca ni na koga sliče. –