Vijoleta Antolić-Zagrecki bila je rođena Vukovarka. Živjela je s roditeljima u južnom dijelu vukovarske četvrti Sajmište, a radila je u Borovu. Hrabra žena, tada majka trogodišnjeg djeteta, izbijanjem rata postat će hrabra i vješta borkinja – dragovoljka, koja će se boriti rame uz rame s HOS-ovcima.

Vijoleta je, kada je vidjela da na bojištu nema dovoljno boraca, majku i malenog sina Zorana poslala u sklonište i sama se hrabro pošla priključiti samostalnoj postrojbi HOS-a koja je netom prije stigla u Vukovar.

– Vojska je počela izlaziti iz vojarne a mi toga nismo bili svjesni. Očuh je s položaja došao po nas. Pucali su i po djetetu koje sam nosila. Trogodišnji sin je kroz plač vikao: „Mama, mama!“ dok smo se probijali prema Olajnici. Sklonište je bilo puno muškaraca i žena s djecom. Osjećala sam se sigurnije, a istovremeno je u meni sve gorjelo od bijesa. Mislila sam: pucali su po mom djetetu, uzvratit ću. Igrom slučaja prošli su kraj mene dečki iz postrojbe HOS-a. – ispričala je Vijoleta godinama kasnije, kako je došla do odluke da riskira vlastiti život.

Damir Markuš u svojoj se knjizi „58: HOS u obrani Vukovara“ prisjetio kako je izgledalo kada je djevojka pristupila borbi u trenucima kada su svi drugi bježali.

“U svom tom ludilu, nama je pristupila boriti se jedna djevojka, Vijoleta Zagrecki. Znate, obično su ljudi potrebni za položaje od nas “nestajali”. Sve više je bilo ranjenih koji su završili u bolnici, sve više je bilo poginulih, a to je bio velik problem, manjak bojovnika. Jedan dan postrojbi HOS-a prišla je djevojka Vijoleta i tražila pušku da se bori, kako kaže, protiv četnika. Gledali smo je u čudu jer, ponavljam, nama se baš nije dolazilo, uglavno se “nestajalo” i onda vam dođe djevojka?

Prihvatili smo je prvo, htjeli da previja rane, ali ona ni da čuje za tako nešto, hoće pušku. Jer kaže, nije imala novaca da ju kupi, a ne želi čekati da četnici pobiju sve, već se želi braniti. Popuste naši zapovjednici i pokojni Grof, Mladen Armstrong, dao joj pušku. I tako je Viki od kad je došla, do zadnjeg dana, na kraju sa malobrojnim preživjelima, izranjavanima, borila se. Ona je naša Hosovka. Pokazala je svojom hrabrošću, ma samim tim što je ostala do kraja, da je zaslužila da bude iznimno cijenjena među braniteljima, a posebno među nama Hosovcima.”

Vijoleta je vrlo brzo pokazala da je sposobna i odlučna. U borbama je sudjelovala sve do konačne okupacije Vukovara. U zadnjim je trenucima spasila Josipa Abela kada ga je ranjenog, uz pomoć civila, vukla do bolnice.

Tada se preobukla u civilno odijelo, uzela svoje dijete i s ostalim prognanicima pošla u Velepromet. – Odvojili su me od djeteta, mislila sam da ću poludjeti. Molila sam da mi ga vrate. Oni su se cerekali i rekli kako će ga odvesti u Beograd u sirotište. Na sreću, sina je povela jedna moja poznanica. Uskoro su četvorica došla po mene. – prisjetila se godinama kasnije svoje patnje.

Bila je izudarana, mučena na Veleprometu, a potom odvedena u logor u Mitrovicu. Prošla je ratne strahote, ali je preživjela. Razmijenjena je u prvoj grupi. Čim je ozdravila, vratila se u postrojbu. S 204. „A“ brigadom vukovarskih veterana otišla je u obranu Bosne i Hercegovine. Bila je na Kupresu, prošla zadarsko ratište, a u nekoliko je vrijeme bila aktivna i na Južnom bojištu.

Hrabra Vijoleta u ratu je provela 1969 dana i odlikovana je činom narednice. Nakon kraja rata, preselila se u Zagreb. U slobodno vrijeme bavila se sportskim ribolovom, trenirala je kickboxing i odgajala svoga sina Zorana i kćer Andreju.

Vijoleta je bila na prvoj crti pakla iz kojeg je izašla kao pobjednica. Život je izgubila u automobilskoj nesreći 2014. godine. Njezina je velika priča simbol otpora i hrabrosti koje su pokazali sinovi – i kćeri, Domovine u njezinim najtamnijim trenucima.