Legendarna modra devetka

Zanimljivo je što se ovaj vrsni napadač „Modrih“ uopće nije prezivao Kranjčar. Naime, rođen je kao – Krajnčar. Kada je sa šesnaest godina krenuo preuzeti osobnu iskaznicu, službenik mu je u osobne dokumente upisao krivo prezime. Pogrešku nije uočio, a kada se upisivao u registar nogometaša, odlučio je da ostane Kranjčar. A nadimak „Cico“ dobio je još kao petogodišnjak. Naime, nikako se nije mogao odučiti od dude pa je iz šale, postao i ostao Cico.

Sa sedam je godina prvi puta pogledao nogometnu utakmicu. Njegov je otac bio veliki obožavatelj nogometa, stoga je poveo sina na susret Dinama i grčkog Olympiakosa. Tada se zaljubio u klub za koji je uskoro i zaigrao. Naime, stariji dečki iz njegova kvarta odveli su ga na selekciju. Treneri su odmah pomislili kako je on čudo od djeteta. Nije tada još ni navršio potrebnih deset godina, ali se, pokazavši ogroman talent i uz malenu laž o godini rođenja, provukao u momčad.

U prvu je postavu ušao 1974. godine kada je s Modrima zaigrao protiv Hajduka. Nasjajniji trenutak njegove karijere bila je legendarna ’82. Uzbudljivu je utakmicu protiv Željezničara tada pratilo više od pedeset tisuća navijača. Zahvaljući Cicinim golovima, „Modri“ su osvojili naslov prvaka Jugoslavije, nakon dugih dvadeset i četiri godine neuspjeha. Ova se utakmica smatrala jednom od najboljih u povijesti, a Zlatko je tada dokazao da je izvanredan igrač. Zahvaljujući brzoj i dinamičnoj igri te svome purgerskom šarmu gotovo pa je postao maskotom Dinama.

Nakon nekoliko stotina odigranih utakmica, 98 postignutih golova za Dinamo i nekoliko osvojenih naslova, 1983. godine Cico je potpisao ugovor s bečkim Rapidom, time ostvarivši svoj prvi međunarodni angažman.

Za hrvatsku reprezentaciju nastupao je dva puta. Prvi je puta zaigrao u utakmici protiv SAD-a 1990. godine, a drugi put protiv Rumunjske kada je postigao i gol. U obje je utakmice bio kapetan momčadi i tako je ušao u povijest kao prvi kapetan novostvorene hrvatske reprezentacije.

Nakon povratka u Hrvatsku 1992. godine upisao je Višu trenersku školu. Kao trener je najprije vodio sisačku Segestu, a u Dinamo je došao 1994. godine. Svoju je momčad vodio dvije sezone, a potom je smijenjen iz razloga što su smatrali da na poziciji treba biti netko iskusniji.

1998. godine ponovo se vraća na poziciju Dinamova trenera, a nakon poraza od klubova Olympiakosa i Porta naslijedio ga je suigrač iz momčadi legendarne ’82, Velimir Zajec. Kao vrhunac Cicine trenerske karijere ističe se sezona 2001/02. kada je bio trener Zagreba. Tada je Zagreb prvi puta osvojio prvenstvo Hrvatske i probio se u Prvu ligu kojom su dotad dominirali Dinamo i Hajduk.

Zahvaljujući tom velikom uspjehu, postao je i trener reprezentacije u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 2006. godine. S tom je titulom odveo Hrvatsku u Njemačku.

Potom je otišao u Iran gdje je vodio klub Sepahan. Tijekom prvenstva 2012. godine učinio je gestu koja ga je proslavila kao izrazito poštenog trenera.

Naime, Naime, nakon što je lopta izbačena u aut zbog ozljede igrača, Sepahanov igrač nije vratio loptu protivniku, već se sjurio prema golmanu domaćina koji ga je oborio. Sudac je tada označio jedanaesterac, a golman je u nastaloj gužvi isključen.

Kranjčar se tada rasrdio zbog nesportskog poteza svojeg igrača. Izvođaču penala je s klupe signalizirao da promaši. Ovaj ga je poslušao i samo dodao loptu golmanu. Usprkos tom potezu, Sepahan je pobijedio. S klubom je Cico osvojio prvenstvo zbog čega je proglašen i najboljim trenerom u Iranu.

U lipnju 2016. godine treći se puta vratio u Dinamo. Nakon tri izgubljene utakmice u nizu, podnio je ostavku i zauvijek napustio svoj najdraži klub.

Zlatko je otišao u povijest kao nezaboravni trener i jedan od najboljih igrača Dinama. S klubom je osvojio dva kupa i dva prvenstva te ga je uveo u Ligu prvaka, postavši trećim najtrofejnijim trenerom u povijesti kluba. Za svoje je sportske zasluge primio nagradu „Franjo Bučar“.