Čuvajte mi Hrvatsku od niskosti i mržnje!

Vlado

Mirogoj

Petra

Bio je pjesnik, intelektualac i politički mučenik. Rekao je: – Čuvajte mi Hrvatsku od niskosti i mržnje! –

Vlado Gotovac je cijeloga života bio angažirani intelektualac, govornik i publicist. Među prvima je u regiji otvorio rasprave o nacionalizmu, konzervativizmu i slobodi. Pristupio im je polazeći od tri temeljna uvjerenja: ljubavi prema domovini, slobodi i poštivanju razlika.

Kao sudionik Hrvatskog proljeća Vlado je osuđen na četiri godine strogog zatvora s trogodišnjim gubitkom građanskih prava. Tamnicu je izdržao u cijelosti u Staroj Gradiški bez da je tražio pomilovanje.

– Ja sam u Staroj Gradiški odbio potpisati molbu za pomilovanjem. Učinio sam to zato jer ta molba podrazumijeva priznanje krivnje. Potpisao bih laž o sebi i drugima. I to sve za deset mjeseci manje robijanja. Nisam to učinio iz oholosti i iz prkosa. Bila je to samo dosljednost. –

U prvom procesu Vlado je zatvoren i kažnjen zbog uvodnika u Hrvatskom tjedniku, a drugi puta zbog intervjua stranim novinarima. Boravak u zatvoru Vladi je teško narušio zdravlje te je do kraja života imao problema s jetrom. Vodio se kao osuđenik 5 023.

Osuđeniku je u kaznionici dugo vremena bilo najstrože zabranjeno pisati. Pa ipak, Gotovac je  potajno bilježio svoja razmišljanja. Činio je to na najrazličitijim vrstama papira, pa i na - toaletnom papiru. Nikada nije šutio.

20. svibnja 1989. godine zajedno s Draženom Budišom, Slavkom Goldsteinom i Vladom Gotovcem osniva HSLS. Početkom devedesetih godina aktivnije se uključuje u politiku. Bio je razočaran načinom vladanja Franje Tuđmana te njegovom politikom prema Bošnjacima, a svoje je mišljenje, unatoč mnogobrojim kritikama, iznosio javno.

1997. godine, kandidirao se za predsjednika. Divljački je napadnut je prilikom održavanja govora u Puli iste godine. Napadač, pripadnik elitne brigade, nanio mu je lakše tjelesne ozljede. Vandalski čin najoštrije su osudile i međunarodne organizacije, a Ministarstvo obrane napadača je suspendiralo i pritvorilo.

Vlado se nakraju razočarao se i u HSLS, stranku koju je stvorio te se od nje odlučio odvojiti i osnovati Liberalnu stranku.

O sebi i svojim nastojanjima je rekao: – Jedini smisao mog rada je u nastojanju da se osigura prava, ljudska, pravedna i slobodna zajednica – za sve i svugdje; zajednica koja raznolikost ne samo podnosi, nego joj se i raduje upravo onako, kako se graditelji katedrale u Chartresu raduju, kad iz raznobojnih stakala slažu svoje vjerničke rozete. Tako radostan i tako raznolik svijet – to je moj san! Ako zbog njega moram biti suđen, ja na to pristajem jer bez tog sna ni ja, ni moje djelo nemamo nikakvog smisla. –

Vlado se cijeloga života borio za Hrvatsku. Dokraja je vjerovao u nju. Vjerovao je da ona može postati ljudska, pravedna i slobodna zajednica, onakva kakvom ju je on, usprokos patnjama koje mu je dala, vidio. Nakraju je poručio: – Čuvajte mi Hrvatsku od niskosti i mržnje! –

Osuđenik 5 023

I oni moraju znati da na ovoj zemlji za njih nema ni majka ni djece ni doma. Umrijet će u pustoši svog mrtvog srca.

U nastavku slavni Gotovčev govor ispred 5. komande vojne oblasti:

"Ja vas volim i ja se s vama ponosim. I kada bih trebao birati da li ću s vama umrijeti ili s ovim strašilima živjeti, izabrao bih smrt. Jer davno već u onom svijetu postoji jedan divni stih jednog velikog pjesnika koji kaže U Navarri se umiralo od srama. Mi Hrvati kada ne bi imali ovo dostojanstvo i kada ne bi imali ovu ljubav mi bi umirali od srama, ali ovi ovdje nemaju od čega umrijeti jer nemaju ni dostojanstva ni ljubavi.

Kada bi generali imali obitelj, kada bi generali imali djecu, kada bi generali imali bližnje, onda nikada ne bi zasjeli u ovoj zgradi. Ali generali nemaju djecu ja vas uvjeravam, jer onaj koji tuđu djecu ubija nema djece. Jer onaj tko tuđe majke ucviljuje nema majke. Jer onaj tko ruši tuđe domove nema doma. I oni moraju znati da na ovoj zemlji za njih nema ni majka ni djece ni doma. Umrijet će u pustoši svog mrtvog srca. Sramit će ih se njihova djeca, jer nisu im bili očevi. Sramit će ih se njihove žene, jer su bili ubojice tuđe djece. Sramit će ih se njihove obitelji, jer su uništavali tuđe obitelji.

Stojimo ovdje dragi Zagrepčani, znate li pred kojom zgradom? Pred “Hrvatskim radišom”, sazidanim da bi hrvatski đaci i sirotinja se školovala, da bi hrvatska napredovala, da bi Hrvatska bila moderna nacija. Tu zgradu su gradili najhrabriji i najsiromašniji Hrvati da bi Hrvatska bila dostojna Europe. A tko je u njoj sada, ostaci komunizma, ubojice hrvatskog naroda! Oni imaju obraza da zaposjevši naše svete zgrade, naše zadužbine, govore o svom posjedu u Hrvatskoj. Oni nam prijete da će uzeti ono što je njihovo. Oni nam govore da će odlazeći ostaviti iza sebe pustoš. A mi znamo da će se vratiti jedino s onim što će ukrasti, jer nikada ništa drugo nisu ni imali. Sve što imaju, sve što jedu, sve što piju, sve što oblače vaše je. Vi to plaćate, vi zato radite, vi zato stradate. Oni će kažu ukrasti, a pitam tu gospodu, a gdje su oni to stekli bogatstvo koje je Hrvatska stjecala tisuću godina. Neka nam ispripovijedaju gdje su to njihovi gradovi stari tisuće godina, gdje su to njihovi dvorci, gdje su to njihove palače, gdje je to njihovo blago koje mi ovdje imamo i koje prijete da će nam uništiti. Neka unište svoje, ali lako im je, ne trebaju uništavati jer ništa od toga ni nemaju.

Ono što oni žele, zapamtite dobro, žele nas izjednačiti sa sobom, žele da budemo divlji kao oni, žele da nemamo ništa kao oni, žele da budemo ubojice kao oni, žele da nemamo morala kao oni, žele da sjedimo u tuđim domovima i u tuđim gradovima kao oni. Nama to ne treba. Mi imamo svoju domovinu, mi imamo svoje gradove, mi imamo svoju kulturu, mi imamo svoju naciju. Neka odlaze odavde!

Molim vas lijepo, kakvi su to ljudi, ako smijemo govoriti uopće o ljudima, koji sjede u tuđim kućama, koji se griju na tuđim ognjištima, koji žive u tuđim zgradama, koji uživaju tuđi novac i tuđi kruh, i usuđuju se ubijati one koji im to daju. Umrli bi davno da imaju i traga čovjeka u sebi. Umrli bi od srama, umrli bi od poniženja, umrli bi od onoga od čega svaki pošten čovjek umire kad je pogriješio. Ali demoni se kroz povijest provlače kao da su besmrtni. Ali neka ne zaborave da je smrt koja im je došla definitivna. Ono što je umrlo u Moskvi, umrijet će i ovdje, ono što umire sa ruskim generalima, umrijet će i ovdje. Moj kolega je rekao, uvijek će ostati jedno pero i uvijek će netko reći: ne. Ostat će hrvatski narod, ostat ćemo ovdje sa stotinama, sa tisućama pera, da pokažemo koliko smo i kako kroz ovu povijest učinili, da bi opstali, da bi bili ljudi, da nikad ne bi pristali da postanemo moralna strašila kao oni koji nam tvrde da nas štite. Od koga nas štite u našoj domovini? Od nas. Neka nas puste na miru, bolje ćemo se od njih snać´. Neka nas puste na miru, mi ćemo osigurati svoju slobodu, svoju nezavisnost i svoje dostojanstvo.

I napokon, vi majke i vi žene, koje ste tu došle u jedinstvenom skupu koji je ikada u Europi održan vi još jednom pokazujete da je Hrvatska u dubini svog srca ona koja je obrazovana i ona koja nije obrazovana, ona koja je muško i ona koja je žensko, prožeta istim veličanstvenim načelom ljubavi i dostojanstva. I zato sam počeo s tim da vas volim i zato sam počeo s tim da rađe s vama umirem nego sa ovima živim. I znam, sasvim sigurno znam da ću u ovoj ljubavi i s ovom ljubavi, u ovom dostojanstvu i s ovim dostojanstvom živjeti i kad me ne bude i to je moja radost i to je moja snaga kao i svih vas.

A neka ta snaga, neka ta ljubav i neka ta hrabrost vodi Hrvatsku, onu naoružanu i onu nenaoružanu, jer mi koji nismo naoružani nismo ništa manje hrabri, nismo ništa manje ponosni, nismo ništa manje zaljubljeni u svoju domovinu.

Ako nemamo oružje, imamo snagu ovoga što je tu, snagu svoje ljubavi, snagu svog dostojanstva, snagu svoje spremnosti da umremo ako ne možemo kao ljudi živjeti. I to je ono što ne damo! Ja se zato ne bojim.

Živa je, bila je živa i živjet će Hrvatska! Živjeli!"

Onaj koji tuđu djecu ubija nema djece

"Dobro, di ste vas dvoje? Ti tam laprdaš, a heljda se hladi!"

Sjećate li se slavnog govora vašeg djeda 1991. godine, ispred Komande tadašnje 5. vojne oblasti na Krešimirovom trgu?

– E, toga se jako dobro sjećam. Ne znam zašto, kao da sam predosjećala da priprema nešto važno, silno sam taj put htjela ići s njim. Došli smo zajedno na Krešimirov, ja sam se tamo motala i jela neki sendvič, kad se on pojavio na balkonu i počeo taj govor. Slušala sam ga i sviđalo mi se sve što govori jer je pozivao na mir. Kad je završio, krenuli smo kući. Kasnili smo na ručak koji je uvijek morao biti točno u dva popodne i baka Vlasta je jako na to pazila. Bila je već tad jako bolesna. Bilo je to nekoliko mjeseci prije no što će umrijeti. Ušli smo u zgradu i hodnikom krenuli prema stanu, kad se ona ljutita pojavila na vratima u kućnom ogrtaču. Slušala je valjda prijenos govora, i rekla Vladi: "Dobro, di ste vas dvoje? Ti tam laprdaš, a heljda se hladi!" –

Izvor: Bobanović, P. Maja Sever: Moj djed Vlado Gotovac mi je životni uzor. "Express.24sata.hr. ", 5. 11. 2017.

Heljda se hladi

Uz Vladu je Vlasta izgubila ideologiju, ali ne i žestinu. Vlado je za nju znao govoriti: – Vlasta, moj dragi nepopustljivi drug, ne samo moja žena. –

Vlado je 1958. godine stupio u brak s Vlastom Beretić, urednicom na Radio Zagrebu i prevoditeljicom s francuskog.

Njih su dvoje potjecali iz dvije vrlo različite obitelji. Vlasta je rođena u imućnoj obitelji u Šibeniku, a od rane je mladosti bila komunist. Kada je poduzeće njenog oca propalo pred Drugi svjetski rat, ona je vrlo rano postala ilegalac. Bila je ustaškom logoru. Preko obiteljskih veza uspjeli su je izvući, a nakon čega je ona iz Zagreba pobjegla u partizane. Po završetku Drugog svjetskog rata, nije željela nikakve privilegije. Zaposlila se na Radio Zagrebu gdje je upoznala Vladu.

U trenutku kada se upoznala s Gotovcem, nije znala da postoje klasni neprijatelji, i užasi koji se događaju u Sovjetskom savezu. Uz Vladu je Vlasta izgubila ideologiju, ali ne i žestinu. Vlado je za nju znao govoriti: – Vlasta, moj dragi nepopustljivi drug, ne samo moja žena. –

U skladnom su braku bili do 1991. godine, do Vlastine smrti.

Vlasta, moj nepopustljivi drug

Noću izlazimo u šetnju, zvijezde nas ne približavaju i ne udaljavaju međusobno. Šetamo, ostajući svaki u svojoj samoći...

Vlado je često imao osjećaj da mu njegov pas Luki želi nešto reći.

Kada se nakon četiri godine robijanja vratio iz zatvora, Luki ga, isprva, nije ni prepoznao. A onda, kada ga je prepoznao, to je bila prava pravcata sreća! Luki je od sreće pao u nesvijest. Kada je došao k svijesti, tri dana i tri noći nije se micao od Vlade! Nije ni jeo ni pio, niti obavljao svoje fiziološke potrebe.

Iako je nedugo potom uginuo, za Vladu je svaki pas kojega je ikada susreo uvijek bio – Luki.

"Anin pas Luki i ja u svakom trenutku jednako smo neshvatljivi jedan drugom. Noću izlazimo u šetnju, zvijezde nas ne približavaju i ne udaljavaju međusobno. Šetamo, ostajući svaki u svojoj samoći i radujući se svemu tome zajedno. Jedino odanost može takva dva samotnjaka pretvoriti u zajednicu koja ih štiti.“

vlado gotovac

Pogledajte Priče

Osuđenik 5 023

Onaj koji tuđu djecu ubija ne...

Heljda se hladi

Vlasta, moj nepopustljivi drug

Vlado i Luki

Želite li dodati uspomenu na Vlado?