Desetka za deset
– Štefa ćemo kazniti, ali on mora igrati. – govorio je Zebec. Spektakularnu karijeru plave desetke zapečatila je nesreća.
Stjepan Lamza bio je legenda hrvatskog nogometa, a Maksimir ga pamti po nevjerojatnom talentu i umijeću na terenu. Rođen je u Sisku, a prvi njegov klub bila je sisačka Segesta. Uskoro se preselio u Maribor gdje je zaigrao za slovenski klub Branik Maribor.
– Kao dječak sam volio čuvati one bolje igrače, ofenzivce koji su pokazivali talent i sklonost zabijanju golova. Imao sam užitak prilijepiti se uz nekog malog 'Bobeka' ili 'Mitića' i onda mu ne dati da dođe do izražaja – rekao je Lamza o svojim počecima. Uskoro su ga primijetili i skauti najvećeg zagrebačkog kluba.
U Dinamo Zagreb Stjepan je došao 1960. godine. S „Modrima“ je njegov talent bujao pa je uskoro postao "Maradona" dinamovih terena. Kako je pisao novinar Tomislav Židak, Lamza je u mladim danima bio velika želja Crvene zvezde, a čelnici Dinama navodno su ga skrivali po Zagrebu kako ga beogradski klub ne bi oteo.
Tijekom sedam godina provedenih u Dinamu oduševljavao je navijače svojim nogometnim umijećem, driblingom "kakav se rijetko viđa" i pogocima koji su mu donosili epitet "strijelac-kralj". Igrao je više pozicija, a kroz godine njegov jedinstveni dribling, eksplozivan start i smisao za kombinatoriku učinili su ga jednim od najboljih igrača u klubu.
Najčešće se kao njegov najveći uspjeh spominje legendarna utakmica protiv Eintrachta. Bilo je to u polufinalu Kupa velesajamskih gradova 1967. godine. Ova je utakmica za mnoge ljubitelje kluba i dan-danas jedna od najboljih izvedbi domaćeg nogometaša na Maksimiru.
Odličnih 4:0 za domaće zasjenila je nesreća koja se dogodila Dinamovoj zvijezdi. Naime, prilikom proslave u vili Rebak Štef je doživio nezgodu. U to vrijeme je, zajedno sa svojim trenerom Zebecom, bio poznat kao boem, čovjek koji je dobre utakmice volio i dobro zaliti. Zbog toga mu je Zebec često pisao kazne, ali je i govorio: – Štefa ćemo kazniti, ali on mora igrati. –
Tog dana, nakon spektakularne pobjede i fešte s dečkima, ustao je prilično rano jer nije mogao zaspati. Otišao je za šank za kojim je, iz dosade, popio litru ruma. Suigrači i njegov fizioterapeut poručili su mu neka odspava u sobi. Netko ga je tada zaključao.
Kad je ustao, lupao je po vratima da ga puste van. Budući da ga nitko nije čuo, izašao je na balkon i vikao. Tada se naslonio na truli dio ograde balkona, balkon je popustio, a slavni je nogometaš pao s visine od pet metara.
Kasnije mu je djelatnica koja je sjedila ispod balkona kazala kako je imao sreće što je pao na njezin stol, a ne odmah na tvrdi beton. Ovako mu je stradao „samo“ centar za ravnotežu, od čega se nikada nije oporavio. Ipak, pomirio se sa sudbinom te je kasnije znao govoriti da su ga prijatelji često zezali: – Štef, opet sjediš previše blizu balkonu! –
Kasnije je kratko igrao u Rijeci, Zagrebu i francuskom Chateaurouxu, dok je karijeru okončao 1972. godine u Croatiji iz Melbournea. Za reprezentaciju nekadašnje države upisao je sedam nastupa.
Ipak, do kraja života ostao je uz Dinamo. Bio je trener u zagrebačkoj nogometnoj školi, a svojevremeno je izjavio kako jedva čeka da se njegov omiljeni klub plasira u europsko proljeće kako bi zlatnu generaciju 67. napokon ostavili na miru!
Svoju je ljubav prema svojoj profesiji i klubu sažeo u jednoj rečenici: – Ja sam volio Dinamo i volio sam igrati. –
