Ruka koja život znači..
Dida, nježna duša obitelji, kako mama uvijek kaže. Hrapave i ispucane ruke koje grle najmekše.
Dida Pavo bio je poštar i njegov posao svakog je dana bio nositi poruke od čovjeka do čovjeka. Ne bi to bilo ništa značajno da njegovu poštu nisu neumorno čekala dva mlada ljudska bića koje je na kraju i spojila.
U vrijeme naših djedova i baka nisu postojale društvene mreže, mobiteli niti išta slično. Tada su to bila pisma. Naizgled beznačajni komadići papira na čijim su stranicama bile ispisane čitave životne priče.
I tada, u to vrijeme, jedan je mladić svakog dana pisao ljubavna pisma, moj dida ih prenosio, a negdje dalje jedna ih je sretna djevojka primala i neprekidno na njih odgovarala.
Ta su se pisma željno iščekivala po čitave dane stojeći pred kapijom svojih kuća. Dida je prelazio razdaljine da bi jedna ljubav živjela. I po zimi, po kiši, kroz maglu, ma čak i u vrijeme kad je dvoje bilo kilometrima malo udaljenije, a srcima jednako blizu. Didine ruke nosile su tu ljubav i dovele ju do konačnog susreta. Dovele su ju sve do spajanja pred Bogom.
To dvoje preko 40 je godina provelo zajedno, zahvaljujući čestitim rukama naoko malog čovjeka.
A mi, didina obitelj, tu smo priču čuli tek nedavno kad smo tu djevojku, danas staru baku, slučajno sreli na dan Svih svetih dok je svome pokojnome mužu nosila cvijeće, baš kao što je on njoj nekada.
Ja, djedova unuka koja ga nikad nije imala prilike upoznati, mogu samo reći da ta ljubav koju je on godinama srčano nosio na svojim rukama i dan danas živi u srcu jedne zaljubljene bake.
