Žena sa sela puna ljubavi i vještina koje je rado dijelila s drugima.

Ljubica

Marta

Život prabake i sjećanja majke na to kako su skupa radili zelje i čihali perje. Kako ju je prabaka učila heklati i kako su se nekada radili tepisi.

Moja prabaka, Ljubica Pisk, rođ. Oreški, rođena je 27. siječnja 1918. godine u Zetkanu, selu blizu Vrbovca gdje su se njeni roditelji doselili iz Međimurja. Odrasla je uz četiri sestre i troje braće, a udala se sa 22 godine. Iako je imala sretno djetinjstvo, nedugo nakon vjenčanja suočila se s tri smrtna slučaja. Nažalost, prvo dvoje djece nije preživjelo dugo nakaon poroda, tek je moja baka preživjela. Zatim je u ratu ubijen njen prvi suprug, nakon čega se ponovno udala i imala još troje djece. Napustila nas je nedugo nakon mog rođenja, stoga većina sjećanja koja imam o prabaki pričala mi je majka. Pričala je kako su svaku jesen kada se pripremalo zelje, nakon što se zelje narezlao, stavilo se u jednu veliku bačvu. Moja majka i ostala djeca iz susjedstva obuli bi posebne čizme koje cijelu godinu čuvaju samo za to. Onda bi ušli bi u veliku bačvu i skakali i gazili po zelju da se ono omekša i pusti tekuićinu i tako se pripremi za kiseljenje. A u zimi, majka bi sa bakom i ostalim susjedama sa sela u noći čihala perje. Perje od gusaka skupljalo se tijekom cijele godine i zatim se fino perje koristilo za punjenje popluna i jastuka. Kad je završilo čihanje kod jedne, svi su išli kod druge susjede i ujedno bi nosili kolače i zabavljali se. Uz pripremu zelja i čihanje, majka mi je pričala kako su nekada radili tepihe. Stare krpe i odjeću stavili bi u razboj, mašinu za tkanje, i od toga bi nastao tepih koju bi stavili u dnevnu ili spavaću sobu. Prabaka je svoje unuke naučila heklati, a za sobom je ostavila stotine stoljnjaka raznih oblika i dizajna koje čuvamo u našim domovima. Za seminar na fakultetu, moja majka odlučila je pisati o životu u selu moje prabake, dok je bila mala i dok je odrastala. Pričala joj je kako su djeca radili s roditeljima u polju i brinuli se za sve životinje koje su imali, poput krava, svinja i pilića. Prvi posao dobila je sa 12 godina i radila je kao domaćica za jednu obitelj sa sela. Zatim, pričala je koje su pedmete učili u školi i rekla je da su prva četiri razreda bila obavezna za svu djecu, a roditelji su dobili novčanu kaznu ako djeca nisu bila prisutna. Također, objašnjavala je koje su djeca igre igrali i kako su se dečki upoznavali na plesnim zabavama, a djevojke su trebali čekati dečka da ih pita za ples. Taj razgovor s prabakom nam je vrijedan dokument jer nam daje uvid u život ljudi u 1920. i 1930. godina u hrvatskome selu, ali i da njeni unuci i praunuci saznaju nešto više o njoj i njenom životu.

ljubica pisk

Pogledajte Priče

Što je sve prabaka učila unuke

Želite li dodati uspomenu na Ljubica?