Imala je razumijevanja za život i dramu.

Irena

Mirogoj

Vlatka 

Petra

„Bila je to ljubav na prvi pogled“, kazala je velika spisateljica govoreći o sretnom braku koji je trajao više od četiri desetljeća.

Irena Vrkljan rođena je 1930. godine u Beogradu. Ondje je pohađala dvojezičnu njemačko-srpsku školu, a nakon bombardiranja 1941. godine s roditeljima i mlađim sestrama odselila je u Zagreb. Završila je gimnaziju kod časnih sestara u Savskoj.

Iz djetinjstva se često prisjećala oca koji je, kako piše Irena, bio „životni pesimist“. – Kad sam imala 14 godina pod bor sam dobila samo njegovo pismo, koje je počinjalo rečenicom: „Čovjek u životu nema prijatelja, čovjek je u životu potpuno sam.“ Gnjavio me, morala sam sa 12 godina čitati Dostojevskog i razgovarati o tome s njim. – ispričala je. Ipak, tu je krenula njezina ljubav prema čitanju.

Obitelj se, uskoro, zbog očeva posla preselila u Opatiju, a Irena je ostala sama u Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu je studirala arheologiju, etnologiju i germanistiku.

U prvi brak, s pjesnikom Zvonimirom Golobom, ušla je s 22 godine. Zvonimir je tada bio jedan od urednika cijenjenog časopisa „Krugovi“. Generacija „krugovaša“ bila je nositelj otpora u umjetnosti – zalagali su se za pluralizam stilova, udaljavajući se od prevladavajućeg socrealizma.

Jedno cijelo desetljeće Irena je pisala poeziju, ali i radila na televiziji kao urednica emisije „Portreti i susreti“ za koju je napisala više od sedamdeset scenarija. Sredinom šezdesetih godina polako se udaljila od nadrealizma koji joj je obilježio mladenačko stvaranje te se počela zanimati za egzistencijalna pitanja. Razvela se od Baloga i donijela sudbonosnu odluku o selidbi u Berlin. U kofer je spakirala tek nešto odjeće i poneku sitnicu – Kafkin “Dnevnik“, plavu vazu kao memento na djetinjstvo te plan grada koji joj, po dolasku na destinaciju, nije previše pomogao.

”Odgoju između razmaženosti i zapuštenosti došao je kraj, tom djetinjstvu, propalom braku, prerezala sam pupkovinu, bila sam stara trideset i šest godina. Prašina je pala na praznu sobu u Bulićevoj, susjeda više nije kucala na vrata, slike i knjige su polako posivjele. Otišla sam s jednim kovčegom i našla se negdje drugdje, prvi put sam bila potpuno sama. Prijatelji koji su stajali na aerodromu mahali su mi mrzovoljno i s nerazumijevanjem.” zapisala je Irena, opisujući svoj odlazak u nepoznato u nagrađivanoj knjizi „Svila, škare“, djelu koje je izmijenilo našu književnost.

Upisavši režiju na Akademiji za film i televiziju u Berlinu nastavila je s pisanjem poezije, a živjela je od pisanja scenarija za radio drame. Studirajući je upoznala docenta dramaturgije i književnika Benna Meyera-Wehlacka.

– Predavao je dramaturgiju. Bio je poznat po dijalozima. Bila je to ljubav na prvi pogled. Već nakon osam dana odlučili smo biti zajedno, našao mi je stan. Godine 1972. smo se vjenčali, i to radi mojih papira, htjeli smo izbjeći tu birokraciju. – ispričala je u jednom od svojih intervjua.

Benno je u to vrijeme imao spisateljsku krizu. Danima bi sjedio za stolom, bez da išta napiše. Irena ga je ohrabrivala kazujući mu kako je to samo strah od bijelog papire te mu savjetovala da joj počne diktirati tekstove.

Tako je započeo njihov ljubavni i spisateljski suživot. Irena je Bennu tipkala tekstove, sve do “Šlatenšamesa”, koji je napisao rukom, sam.

– Do tada je svih tih godina sjedio u stolici, u ruci držao svoje bilješke i diktirao mi. Sad, kad pogledam to razdoblje, uopće ne znam kad sam sve stizala napraviti. Puno sam prevodila, puno sam pisala, i cijelo sam vrijeme bilježila ono što je on pisao. – kazala je.

Izlaskom već spomenutog djela „Svila, škare“, Irena je postala poznatija u jugoslavenskim književnim krugovima.. Njezin su roman opisivali kao jedinstven primjer „ženskog pisma“ u domaćoj književnosti, no s takvim ladicama autorica nije slagala.

– Ja mislim da su sintagmu 'ženskog pisma' našli zato da muškarci stvar postave tako da kažu – muški pisci su dobri, a ovo je sada ženska spisateljica. Nisu uzeli općenitu sliku naše literature, muške, ženske, ne znam koga, nego su našli neki izlaz za te razne pohvale koje sam dobila, strpavši me u ladicu 'osnivačice ženskog pisma'. Mislim da sam ja posve normalni pisac, i što kažete, Kiš, Benjamin, ima još i drugih koji su mi isto tako jako srodni. Ne znam je li to ljubomora ili što, nisu me htjeli svrstati u književnost uopće, nego sam stavljena tamo sa strane, i tako me, oni koji to žele, mogu hvaliti, bez da budem konkurencija muškom pisanju. (…) Ono što ja pišem nije bog zna kako drukčije od onoga što pišu muškarci. –

Naime, Irena se u više od pola stoljeća spisateljske karijere okušala u različitim književnim rodovima i objavila više od dvadeset djela: pjesničkih zbirki, drama, romana, autobiografske proze i eseja. Nakon smrti supruga od koje se nikad nije oporavila, velika je autorica „preselila svoj život u teku“. Sređivala je suprugovu ostavštinu, a utjehu je pronalazila u pisanju.

– Ključno je pitanje jesu li ljudi danas sretni. Bojim se da nisu i da traže nešto drugo osim toga što se nudi. Nestao je optimizam iz društva, a ova generacija, kao uostalom i svaka prije nje, plaća neki danak vremenu u kojem živi. – kazala je o svom viđenju svakidašnjice. Na pitanje koji joj je književni rod najdraži, odgovorila je kako se vraća poeziji s kojom je i počela pisati. – Uostalom, poezija ima smisla jer je nitko više ne čita. – kazala je.

Izvor: Piteša, A. Irena Vrkljan: Glavno pitanje nije čita li se Marina Cvetajeva već jesu li ljudi danas sretni. „Jutarnji.hr“. Objavljeno 22. 3. 2012.
Matanović, J. Pisanje kao odbacivanje bremena. „Sarajevske sveske“ 06/07.

irena vrkljan

Pogledajte Priče

"Uostalom, poezija ima smisla...

Želite li dodati uspomenu na Irena?