Kako je nastao Hajduk?

Stoga ne čudi da je dugo iščekivano rođenje Hajduka 13. veljače 1911. godine, bilo istodobno i simbol buđenja nacionalne svijesti. Otada Hajduk živi vječno, a njegov je „ćaća“ upravo Fabjan Kaliterna, arhitekt i praški student oduševljen nogometom.

Fabjan je rođen u težačkoj obitelji Tome i Tonine iz Splita. Pohađao je Veliku realku, a potom je, kao i mnogi Dalmatinci tog doba, otišao na studij u Prag. Upravo je europska metropola kumovala tome da se splitska zlatnu mladež zaljubi u najvažniju sporednu stvar na svijetu.

Pristigavši u Prag, Fabijan je upisao građevinu, a potom se prebacio na arhitekturu. Na studiju mu se nije žurilo, diplomirao je tek 1921. godine. Većinu dana proveo bi u praškim kafićima zajedno sa svojim zemljacima, Lucijanom Stellom, Ivanom Šakićem, Vjekoslavom Ivaniševićem te Vladimirom Šorom. A osim druženja, zanimao ih je i sport pa su često odlazili gledati najnoviju igru na tim prostorima – nogomet.

Odgledavši utakmicu praške Slavije protiv Spartaka, mladići su zasjeli u praški kafić „U Fleku“. Razmišljali su kako bi se i njihovim zemljacima nova igra zasigurno svidjela. Stoga su odlučili osnovati klub u rodnom Splitu.

Tada je već bilo govora o izgledu grba, zastave i bojama dresa. – Na bilu košulju ćemo stavit hrvatski grb da dokažemo vladi u Beču da na ovim prostorima ne žive nikakvi Austrijanci, ni Talijanci, tolomaši, nego domoroci Hrvati!– rekao je Kaliterna.

A ni „bila“ košulja nije bila slučajno bijela. Englezi su u Prag dolazili u bijelim majicama, a Kaliterni se to svidjelo. Rekao je Ivaniševiću: – Vidi, lipo li je vidit onu bilu košulju, a pošto smo mi sinovi sunčanog Splita i Dalmacije, mene ta bila košulja asocira na bilo jidro jedrilice, a modre gaće na more. Obuć ćemo bilu košulju na modre gaće da bude ki bila jedrilica na modron moru. –

Tada im je nedostajalo samo ime. Miljenko Smoje je u svojoj seriji „Velo misto“ na vrlo zanimljiv način ekranizirao nastanak imena koje živi vječno.

– Samo ti lipo prepiši, a di dolazi ime ostavi prazno. Lipo odluči sad, a kasnije moremo lako prominit. – govorio je Duje, lik inspiriran upravo Kaliternom.

– Ljudi moji, ne moremo prominit! Klub je ka i čovik, nosi ime za cili život. – kontrirali su mu. Pa su počeli s prijedlozima: – Moga bi bit Uskok, pa Marjan, Mosor, Velebit, Borac! – svi su imali svoj prijedlog i svatko je imao svoje mišljenje.

Dogovorili su se da se ne mogu dogovoriti, stoga su momci odmarširali ravno u splitsku gimnaziju kod profesora Josipa Barača. – Sve je gotovo! Fali samo još ime našeg kluba – povikali su, iznenada banuvši u profesorov kabinet.

– Upali ste nepozvani, bez kucanja. Poput pravih hajduka! – rekao im je profesor. – Eto, neka Vam je to ime, Hajduk! Kao što znate, ta riječ u našem narodu označava nešto najljepše, junaštvo, poštenje, drugarstvo, prkos moćnome, zaštitu slabome. Klub neka se Hajduk zove! – odlučio je šjor profesor.

I tako su mladići imali sve, osim dopuštenja carske vlade. Njihova je borba za osnivanjem narodnog kluba trajala čak tri godine. No uz Kaliterninu domišljatost i pozivanje na vojničku spremu dobili su i potrebne papire. Teren se počeo graditi na lokaciji „Kraljeve njive“ (pokraj „stare murve“), a uskoro je i odigrana prva utakmica.

Fabjan je iz Praga u Split poslao prvi balun i prve dresove, a prvi „Bili“ su došli, zaigrali i pobijedili klub Talijana Calcia Spalatu.

U toj je utakmici Fabijan posljednji put zaigrao za klub, dok će njegov brat Luka igrajući na poziciji vratara, a kasnije i kao trener, zadužiti splitski nogomet i premetnuti se u pravu legendu.

No Fabjan je, osim nogometa, zadužio Split po osnivanju nekoliko sportskih klubova. Osnovao je i vaterpolski klub „Jadran“ i veslački klub „Gusar“, a trag je ostavio i u biciklizmu, atletici, jedrenju i plivanju. U njima je bio predsjednik i član upravnih odbora, no Split ga pamti i po tome što je bio talentirani arhitekt.

Osim u Pragu, školovao se i u Parizu i Nici. Upravo je Splitu ostavio više od 200 građevina dizajniranih kao spoj slikovitog, tradicionalnog i rustikalnog stila i moderne te prepoznatljivih po lukovima koji ih i danas krase. Oceanografski institut, zgrada Hrvatske gospodarske komore te hotel “Park – Imperijal”, njegova su djela, a izgradio je i većinu obiteljskih kuća na Bačvicama, stoga taj dio grada svoj izgled duguje upravo njemu.

Kaliterna je bio veliki ljubitelj Splita pa se tako protivio pretjeranoj izgradnji koja bi se kosila s tradicionalnim izgledom grada. Poznato je da se pobunio u prilici kada su švicarski investitori na rivi željeli graditi masivan hotel.

– Ako se ovo jednom ne svrši i unaprijed će dolaziti gospoda Schwarzl, Bog zna iz kojih pobuda, da traže od Općine zemljišta ili mora, možda i pred ovim novim hotelom za gradnju još kojeg drugog novog čudovišta – prognozirao je mladi arhitekt. Vjerovao je kako se obala treba „zauvijek sačuvati Splitu i Splićanima“.

„Za one koji dolaze s morske strane, stara gradska luka i njena obala predstavljaju lice ovog grada, pa kako svatko, na prvi pogled, sudi kulturu jednoga grada po njegovom vanjskom izgledu i arhitekturi, potrebno je da i mi na to svratimo osobitu pažnju i da našu obalu čim bolje uredimo.“ pisao je Kaliterna još 1940. godine.

Njegov doprinos sportu i kulturi grada podno Marjana nemjerljiv je, stoga i Fabijan, zajedno sa Splitom i Hajdukom – živi vječno.