Školski eksperiment i duhovita predstava

Profesor Likovnog odgoja, svestrani umjetnik, pjesnik, glazbenik ali prvenstveno iznimno nadareni slikar. U osnovnoj školi Lučac, uz predavanje o likovnoj kulturi i crtanju, bio je zadužen i za uređivanje prostora pri raznim proslavama. Bio je iznimno darovit, ali i simpatičan u svom načinu komunikacije i doživljaju života. Nakon školskih proslava bi, uz pjevanje i sviranje gitare, uvijek zabavljao djelatnike škole i smišljao spačke. Bio je iznimno duhovit i njegov humor je bio van uobičajenih granica zabavnih ljudi, redovito je svih nasmijavao i pretvarao okruženje u školi u veseli ambijent neformalnog druženja. Jednom je pokušao napraviti jedan školski eksperiment u zbornici. Često je izigravao klauna, valjao šale, ali to bi ponekad sasvim slučajno ispao i socijalni eksperiment. U poslijepodnevnoj smjeni, kada su profesori ušli na kratko u zbornicu prije nastave, na stolu ih je dočekalo veoma neugodno iznenađenje, netko je obavio obilatu veliku nuždu. Pored izmeta se našlo i nekoliko prljavih razbacanih komada toaletnog papira. Većina učitelja nije htjela sjesti na stol maramicama pokrivajući nos i jadikujući kako užasno smrdi. Neki su pobjegli, a neki su stajali u čudu i kašljali od smrada. Profesorica Kemije je tražila profesora Tehničke kulture jer je on zadužen za takve probleme tehničke prirode. Zamolila ga je da uzme primjerak i baci u koš za smeće. Jedna je profesorica dobacila da bi trebalo nekako to laboratorijski provjeriti koji je učenik odgovoran za to na što su se neki nasmijali. Ravnateljica je pomalo smirila strasti, naredila da se otvore svi prozori jer stvarno nepodnošljivo smrdi na trulež, pa zatražila od razrednika i razrednica da se održi sat razrednika odmah i nakon ispitivanja ustvrde počinitelji smatrajući da je tu bilo i pomoćnika, a nakon toga da se sazovu roditeljski sastanci. Sve je to u kutu zbornice promatrao Edo Matković, svidjelo mu se kako se predstava odigrala jer su svi bili pod apsolutnim šokom te je, ne ravnateljičine riječi, pohitao do prozora, otvorio ih sve i s podsmjehom izgovarao: „Kakva su ova djeca.“ Koga mi to odgajamo, strašan bezobrazluk.“ dok su ostali profesori klimali glavama i krstili se. U tom trenutku je Edo prišao stolu i na čuđenje svih i gromoglasni uzvik uzeo izmet i, urbi et orbi, objavio da je to obična plastika kupljena na Odjelu igračaka, plastika koju je on oblikovao i dotjerao smeđom bojom kao i toaletni papir koji je dodao poseban efekt. Svi su prasnuli od smijeha i nisu mogli vjerovati kako ih je nasamario i kako je njihov um sam proizveo miris kojeg nije ni bilo. Edo je uvijek imao neke lude ideje i bio je to čovjek kojeg jednom upoznate i sjećate ga se cijeli život jer je ljudima pružao iskru nekonvencionalne ludosti. Bezbroj je ovakvih spački i suludih uspomena koje pamte njegovi prijatelji. Bio je to čovjek u čijem društvu možete biti samo nasmijani i radosni.