Kuća puna veselja
Dobrota nema cijenu, a djeci je potrebno malo da postignu jako puno
Božo je u to vrijeme kuhao na brodu, radio je stalno i nije ga često bilo kući jer je vladalo siromaštvo. Djeca su mu već sva išla u školu i stanovali su u dvosobnom stanu u Zadru. Na otok bi otišli svako drugi vikend, a zimi rijetko. Mnogi sa Zverinca nisu imali stan u Zadru, ali su htjeli da im djeca nastave sa školovanjem. Neki su završili osnovnu školu na otoku, ali ako je netko htio nakon nje upisati srednju morao je u Zadar. Čak i osnovna škola se u to vrijeme već polako gasila i školovanje je postao problem ili izlika za otići u Grad. Kada bi god čuo da netko na Zverincu želi poslati dijete u školu, Božo bi se odmah pojavio na vratima i rekao da će biti kod njega. Kako su rijetki imali stan u Zadru, a skoro nitko nije bio dobrostojeći uključujući i samog Božu, pomoć u ovakvim situacijama je bila potrebna kako bi djeca mještana mogla steći neko znanje ili zanat. Ta je nekolicina otočkih dobrih duhova, primala rodbinu i prijatelje i uvijek bila tu za djecu. Božo je htio svima pružiti koliko može, odnosno koliko i on sam ima, a to je bio krov nad glavom i topli obrok na stolu, vina, rakije i veselja. U jednom je trenutku pod njihovim krovom živjelo dvanaest ljudi. U to vrijeme je Božo primio i Šimu, prijateljeva sina sa susjednog otoka koji se jako želio školovati. Šime je postao ugledni pravnik i ta sitnica koju je Božo učinio za njega značila je strašno puno u njegovom životu. Jedan mali ljudski znak pažnje koji postaje važnim korakom u njegovom razvoju. Božo je bio uvijek tu za druge i ništa mu nije bilo draže nego utabati put onima do kojih mu je stalo.
