Božo i partizani

Zatutnjalo je sa svih strana. Govorili su da je počeo veliki rat nesagledivih posljedica. Izolirani otok Zverinac živio je svojim mirnim životom, kopalo se i ribarilo, kao i uvijek strpljivo proživljavajući gladne godine te osluškujući vijesti iz daljina. Jednog su jesenskog dana na Zverinac su trabakulom doplovili partizani. Išli su od kuće do kuće u potrazi za muškim življem kako bi ih poveli sa sobom u rat. Kuće su otvarale uplakane žene zamotane u crne marame govoreći da im je muški dio kućanstva razbacan negdje na kopnu, na tko zna kojem frontu. Partizanski brod na jedra, kao zla kob, primijećen je i prije nego što je pristao, nakon zvonjave sa zvonika, muževi sa starijim sinovima sklonili se u obližnjoj šumi, skoro svi osim Bože Škifića iz plemena Šargete. Božo je obrađivao voćke u vrtu ispred kuće i nije bio svjestan što se događa, niti se zapitao zašto se čuje zvonik prije podneva. Taman u vrijeme objeda u Božinu kuću uđu dva kršna momka s petokrakom na glavi. Iznenađen nenadanim posjetom, kako i priliči, ponudio im je jelo i piće. Polako je počeo shvaćati o čemu je riječ, ali nije znao kako reagirati pa je započeo razgovor. Momci oštro odbiju ručak i bilo kakav razgovor i narede Boži da spremi nužno i krene za njima. Božo je svejedno nastavio s razgovorom i pitao ih odakle su. I Božo i njegova žena znaju da Božo nije za ratovanje, boji se on i svoje sjene dok se noću vraća s ribanja. Zverinac je pust i jadan i bez rata, a njihov život se nije nimalo promijenio kad se počelo pucati. Ako Božo ode, oplakat će ga za par dana jer on ni pušku ne zna držati kako treba. U jednom trenutku jedan od partizana se malo bolje zagleda u Božu pa ga zapita je li on navigavao u Dubrovniku prije rata i bio kuhar na brodu. Božo klimne glavom. „Sjećate li se vi mene?“, upita partizan. Božo se odjednom sjeti blijedog i koščatog lučkog radnika koji se pri ukrcavanja tereta srušio u nesvijest od gladi i umora, imao je visoku temperaturu i izgledao je kao na samrti. Božo je istog trenutka pohitao za njim i uveo ga u kuhinju na brodu, konjakom ga vratio u život, najeo ga, u ruksak mu natrpao hrane i u džep radničkog sakoa ubacio nešto novaca i kutiju cigareta. Partizan, kapetan čete i bivši lučki radnik, svjestan kako pred njim stoji čovjek koji ga je jednom spasio, naredi svom drugu da se pridruži ostalima i digne jedra. Sjedne pored Bože i kao stari prijatelji popiju rakiju koju je prethodno odbio. Nazdravi, stisne mu ruku, zahvali na svemu i odlazeći mu poželi sretan život i punu kuću djece. Božo ga nije više nikada vidio, ali shvatili su obojica da se dobro dobrim vraća i da je uvijek važno ostati čovjek koliko god život mijenjao ploču.