Jedan od najvećih suvremenih pisaca ovih prostora
Bekim je bio moj najdraži pisac.
Upoznala sam ga dok mi to još nije bio. Nakon čitanja u Booksi - kolegica skandinavistica i ja došle smo ga slušati, sjedile smo na stepenicama - u nekom trenutku kad je službeni dio programa završio, krenuo je u publiku i ne znam kako, možda je ona inicirala, ali upoznali smo se. Nekako smo se zapričali i počeli su se šaliti na temu Norveške i naših prostora, predrasuda koje imamo jedni o drugima, kako pozitivnima, tako i negativnima.
Dotad sam čitala samo njegove putopisne autobiografske tekstove u Jutarnjem. Kasnije će mi postati najdraži, najdraži pisac.
Znajući to, kuma me je vrlo oprezno pitala "Jesi čula za Bekima?". Samo me presjeklo; nikad nisam mislila da me smrt pisca kojeg zapravo nisam poznavala može tako kosnuti. Dotad sam javno tugovanje nad poznatim osobama smatrala, onako, pomalo prenemaganjem. A sada sam ja ta koja nisam preboljela sve njegove nenapisane knjige. Tješi me da je bar znao živjeti, nomadski, ne pripadajući nikamo. Huck Finn, nigdje, niotkuda.
